Hrana, prežderavanje,sinonimi za Božić.

Na Badnjak sam pravila fiš s dodatkom iz vrećice, bljak, mislim, bio je dobar, al mi smetaju umjetni dodaci, i kao uvijek idem linijom manjeg otpora, radije ću potrošiti sat vremena u kuhinji nego dva sata u domaćem, zdravom kuhanju hrane i biti spremna (ili nespremna, heh) na mučenje zbog  posljedica mog nerazumnog čina.

Iako nemam problema  s kilažom, jedem kao medvjed, ma šta jedem, gutam kao riba, ne znam kad mi dosta (ali samo kada sam jedelački raspoložena...haha, koja riječ, tražim u riječniku kako se piše JEDENJE i nađem riječ JEZBOVANJE, hahaha...kada bih vam tako napisala JEZBOVAČKI RASPOLOŽENA, kako biste me shvatili, hehehe).

Dakle, jezbovanjem sam se skoro otrovala, opet...a ništa novo za mene...još i danas mi zlo, nisam na dijeti, al gadi mi se hrana, baš sam jezbozovna, hehe...

Badnje veče.

Trpim želučanu muku današnjeg ručka, svi mirisi mi smetaju, bljak hrana...

Trebam izrezati kolače, no problem, oni ne smrde, čak što više, jedu mi se, he...i tako polako režem kolač po kolač i svaki probam (toliko o mom postu)...mmmm...bolje mi je...očito se „smrtonosni“ dodatak razvodnio i ja opet pretjerala u jezbovanju (eh, što mi se sviđa ova riječ)...muka mi opet, cccccc...uzimam RENNI, tabletu protiv mučnine, slabo djeluje, uzmem još jednu, uh...bolje je, al ne dobro...

Prespavala sam noć bez problema, ali težina u želucu je ostala, unatoč mojoj muci, napravila sam ručak po volji svima. Naime, božićni ručak je prošao u obiteljskom ozračju, bivši muž, djeca i ja...ma idila...oni su otišli u predvečernjim satima, a ja zalegla na telefon, čestitanje rodbini, kolegicama i tako do 19 i 30. Baš sam se osjećala dobro, smirenje u želucu i zadovoljstvo u duši.

Odlučim odspavati bar sat, dva, a možda i do jutra. Ali nešto me prevrtalo, budilo, vrpoljila sam se, nemir je postao sve jači i ustanem iz kreveta...što je sad to?

Ja, koja volim spavati cijelo popodne i cijelo dopodne, sada ne mogu,nešto ne valja. Pogledam na stol pun hrane, aaaaa, to je!

Gladna sam, hehehe...krenem jesti, ali nešto mi ne ide kao inače, odustajem...Odem na net, napišem post Božićno predvečerje i umjesto da objavim na blogu, jednim glupim klikom, sve obrišem....katastrofa. Nije mi se dalo pisati iznova, ali ipak nešto slično (uništenom), objavim na mojblog.hr-u...

Na blogoyu je pao server, ništa od blogarenja ove noći...odoh se srediti za spavanje.

Okupala se, uvila kosu, uredila nokte, ma sve, ali...nešto fali...jedu mi se krempite!

Hm, problem je što su na balkonu,  a tamo, ne samo da je hladno, već je i snijeg zameo sve na njemu...odustajem od krempita i uzimam tacnu s drugim kolačima...pojedem mađaricu, kokos kocke, kokosovu pitu, baklavu...i dalje mislim na krempitu.

- Dosta! – vičem sama sebi. – Nećeš još i to!

Konačno se uvalim u svoj krevet i zaspim. Probudila sam se u pola dvanaest i u glavi mi...krempite!

Otrčim u pidžami na balkon, brrrrrrr, otresem snijeg s tacne (kolači su bili prekriveni, naravno), uletim s njima u sobu, sva sniježna, isplaženog jezika, i navalim...mmmmm, u tren oka su nestale četiri krempite!

I bilo mi je super u želucu i u srcu, ali sve hladnije u ostalim dijelovima tijela...tresla sam se.

Nisam normalna! Eh koji zaključak...ništa novo...idemo dalje, treba se pripremiti za ručak, hihihi...

Obožavam jezbovanje!