Vec dugo se spremam da napišem koju reč o stilu i sopstvu, koje se kod nas (mada i mnoooogo šire) jako brzo gubi i utapa u uniformnost i to što je najgore - zahvatilo je mlade u velikoj meri i skoro uništilo njihovu buntovnost, a to nikada nije bio bio dobar znak ni u manjim sredinama, a pogotovu je preopasno na globalnom nivou i onda naiđem na predivan tekst Gorana Markovića, koji je skoro u središtu moje teme, a on glasi..
"Đoka «Munja», umetnik neodređenog usmerenja i čovek koji je po filmskim ekipama radio najprljavije i najnemogućije poslove, nije se, na primer, nikada kupao. To je bio deo njegovog «imidža» i kada se uzme u obzir požrtvovanje i spremnost da skoči u najledeniju vodu ili zavuče ruku u najprljaviju septičku jamu, činjenica da je gadno bazdio nikome nije smetala. Uostalom, držao je do svoga izgleda. Svoju masnu kosu je češljao vrlo specifično, u stilu Rudolfa Valentina, i znao je ponekad da oko svoje štrokave kragne zaveže kravatu neodređene boje. Đoku sam svaki put angažovao prosto sreće radi, kao što je Felini u «Satirikonu» platio Vorholu da mu, kao nekakav skupoceni umetnički predmet, sedi pored kamere. Ja sam Đoku «Munju», za razliku od ženskog dela ekipe koji se stalno mrštio i u prolazu ga prskao raznim mirisima i dezodoransima, veoma voleo i cenio. Jer, imao je stila...."
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (10) | Pošalji komentar
