Veliki prasak
22.2.2009


 
Došao je ranije i zauzeo mesto, ali nije bio sam što sam shvatio kao svoju prednost. Srdačno sam se pozdravio i seo preko puta. Rado sam mu prepustio da vodi igru jer me nije interesovalo šta ima da kaže. Znao sam da ne mogu da prihvatim.
Treba da mislim na nešto drugo da ne bi upao u neku raspravu. Trudio sam se da ga gledam u oči, ali mi je smetalo sunce. Bilo je nisko. Samo da ga ne slušam… skrećem misli, da me ne uvuče u njegovu tamu.
A ovo svetlo... kao posle velikog prasaka. Prvi dan stvaranja…
… i bi svetlo
I vide Bog da je svetlo dobro
I rastavi Bog svetlost od tame
I nazva Bog svetlost dan
A tamu Bog nazva noć
Pratio je čovek sunce, video kako izlazi i zalazi, kako se dan i noć smenjuju i kako se mnoge pojave dešavaju, a njegovo telo slabi, pa se doseti da bi tome mogao dati ime. I nazva ga: vreme. Podeli ga na vekove, godine, mesece, sate, minute i sekunde, ali ubrzo shvati da će ga ono progutati.
Samo treba da ga pustim da priča. Vreme će ga progutati.
Ne skrećem pogled. Priča mu je benigna parodija koja zvuči kao galama u ovom teatru privida čiji smo mi glavni akteri. Naravno, sa velikom dozom nepoverenja i prezira čiji miris nas nadima.
U jednom trenutku je skrenuo pogled ka kolegi koji je sve vreme ćutao. Znao sam da mu tlo izmiče.
         -To je za mene neprihvatljivo…
-Šta to znači?
-Ovo mi liči na basnu o rodi i lisici, ako je ovde neko pozvan na ručak da bi ostao gladan, onda mi tu nije mesto!
-A koji je tvoj predlog?
Spremao sam se za ovaj sastanak nekoliko dana i sve što sam imao u planu moglo se primeniti samo posle ovog pitanja.
 
Vikend sam proveo sam. Sve se skupilo, loše vesti svakodnevno, krza na sve strane. Umoran sam od ove borbe i ljudi koji misle da se i na ovakvoj situaciji može profitirati…
Ne osećam se kao pobednik. Posle  ovakvog “trijumfa” se osećam još praznije. Kao večiti marginalac najbolje i jedino dobro funkcionišem kada sam sam sa sobom.
A opet, bez drugih ne mogu.
 
Jednostavno ne ide.
 
 
Objavio/la Svetac u 21:56 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 4 ) | Pošalji komentar
Komentari:

Pošalji komentar

Šta sve čovek može da nalupa u nedostatku snage i u
n e m o ć i!! A kada bi mogao samo na sekund da odstupi od svog usko i čvrsto držećeg stava, mišljenja, solidarisati i ubeđenja u sopstvene iluzije. Fascinantno zaista! Još je više fascinirajuće da se čita kako će ga pojesti vreme. Trivijalan argument. Do koske!
Mislim, poješće i tebe, mene, i sve nas...
To sa vremenom ti je totalno promašena tema.
Pozdrav, i šaljem visoko sunce. Da osvetli i razdani. Ne boj se Sveče: ) Hvataj se boga kao najednostavnije (i naprimitivnije) rešenje...nisi prvi, a ni poslednji. Ta teorija funkcioniše vekovima...
Poslao/la Ansia u 15:21 , 23.2.2009 | Link | |
@ Ansija, vreme je mera sleda događaja, a sećanje na događaje može od pragmatičnog realiste da stvori tragičara oduševljenog napredovanjem vremena koje mu donosi i dobro i loše, praveću u sećanju pukotine i senovite oblasti u koje povremeno zaluta mašta i u kojima se rađa zabrinutost i sumnja. Ta sumnja je uzrok...
ali...
iskreno...
Provalila si me!!!
Moja slabost je isplivala i ne stidim je se ovde, ali tamo nisam smeo da je pokažem... ova tantra je sredstvo čiji je cilj opravdao svrhu...
Sviđa mi se tvoj komentar,
Hvala ti!
Poslao/la Svetac u 16:17 , 23.2.2009 | Link | |
Na trenutak, ali samo na trenutak, sam posumljao da si mislila kako sam, ne daj Bože, citirao Bibliju...
ali naravno da nisi...
Poslao/la Svetac u 23:29 , 24.2.2009 | Link | |
Ne, razumeli smo se: )
Nema nikakvog crvića.
Iskrenost je najteža, a ispoljila se.
To je najbitnije.
Pozz
Poslao/la Ansia u 01:49 , 25.2.2009 | Link | |


Free Web Counter
Free Web Counter