Majstor i Margarita
17.7.2009


„... jer, uostalom, naše je samo ono što drugima damo!“

          Dugo sam razmišljao o ovom postu, odnosno o tome o čemu bi trebalo da pišem. O ljubavi, prevari, usamljenosti, otuđenosti, o njoj ili o njemu....

          Sa njegove strane ovo bi mogao da bude post o seksualnim anomalijama sa aspekta zanatskog pogleda na svet, a sa željom za posvećivanje razvratu u nečijem životnom prostoru.

          Sa njene strane ovo bi mogao da bude post o prevari kao spontanom protestu žene kojoj se ne posvećuje dovoljno pažnje, a koji nije adekvatan prilikama (sviđaju mi se ovakve rečenice, sam sebi nekako zvučim pametno:)).

          On trideset i pet godina. U izbegličkoj koloni je sreo svoju sadašnju ženu i tu je zaprosio. Imali su najveću svadbenu povorku u istoriji, a za vatromet su se pobrinuli hrvatski avioni. Ima dvoje male dece koja idu u školu. Živi u beogradskom prigradskom naselju Šangaju u ulici bez asfalta u započetoj, neomalterisanoj kući bez kupatila, sa brodskim podom samo u dnevnoj sobi. Po vokaciji konobar, iz nužde-parketar. Srdačan, nasmejan, dobrodušan i uvek spreman da popije, a i da plati, par piva sa jaran’ma.

          Ona u kasnim dvadesetim. Dete sa asvalta na koju su se ložili svi u školi. Još iz srednje se udala za glavnog baju u kraju u koga su bile zaljubljene sve njene drugarice (sa svakom je, onako usput, imao kraću ili dužu, javnu ili tajnu vezu). Rodila mu je sina sa kojim je, da ne smeta majstoru, otišao na pecanje. Prelepe duge kose koju je odavno, još kao devojčica ofarbala u plavo. U situaciji kada svaki pogled prolaznika na njeno, još uvek lepo telo samo budi uspomene... kada su svi kriterijumi odavno pali... kada odavno više nije ni važno...

          Došao je po preporuci. Otvorila mu je vrata i pogledala ga dugim pogledom žene koja odavno nije dobila cveće. Sa njenim mužem se lako dogovorio za cenu i kada da dođe da odradi. Dva dana su bili sami u stanu. Mislio je da je napravio grešku i da mu neće platiti.

          Naravno da mu je platila, nije ni pomislila da to ne uradi.

          Dugo je posle mislio o njoj (ona o njemu nije). Bila je najlepša žena u njegovom surovom i teškom životu (on njoj nije bio ništa).

          I onda, tako... ponekad, kada bi posle par piva sa jaran’ma, sa setom koju je uspevao da sakrije, prepričavao ovaj događaj posebno naglašavajući činjenicu kako mu je na kraju ipak platila, završavao bi svoju priču sa sa čvrstim zaključkom:

          „Poštena žena!“

Objavio/la Svetac u 18:38 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 7 ) | Pošalji komentar
Komentari:

Pošalji komentar

pa da...ali nekako mi prvo na um palo "sve se plaća sve se vraća"...tako da joj ne zavidim...btw dobra priča
Poslao/la Nurlisoul u 07:36 , 18.7.2009 | Link | |
@Nurlisoul slažem se, ima ta rečenica mesto u ovoj priči.
Hvala ti.
Poslao/la Svetac u 21:33 , 18.7.2009 | Link | |
Ono što se teško dobija više se voli.
Lepo je što si opet ovde : )
Poslao/la hope u 20:12 , 19.7.2009 | Link | |
@ hope hvala, zadovoljstvo je moje
Poslao/la Svetac u 16:53 , 20.7.2009 | Link | |
Da, kako mozes smatrati svojim ono sto ne mozes podeliti s nekim?
A, ipak, ljude ne mozes posedovati. I one koje pomislis da mozes, ne mozes. Ostane uvek jedan deo da bude neuhvatljiv. Kao deo slagalice koji nedostaje. Da slika bude kompletna.
....
drago mi je da pises, SV!
Poslao/la Lela13 u 23:18 , 21.7.2009 | Link | |
Lela oh, izmamila si mi osmeh ))
Kako je lepo videti te opet!

Slažemo se, kao i uvek... m?
Poslao/la Svetac u 23:17 , 24.7.2009 | Link | |
kao i uvek, naravno...
Poslao/la Lela13 u 23:11 , 25.7.2009 | Link | |


Free Web Counter
Free Web Counter