11.12.2008
secanje

muzika...

jedino sto me oplemenjuje ovih dana…

dani su hladni i sumorni…   

noci duge, besane… ljudi bez ideja…

sanjarim na javi…

prisecam se raznih situacija iz svog zivota…

nepozvani trenutci srece isplivaju odnekud….

kao prvi poljubac….

mozda ga se ne bih ni setila, da nisam tragajuci za nekim podacima

krajem oka na monitoru ugledala neobicno prezime…

toliko neobicno da me vratilo u 1983. godinu,

 jedan povratak sa planine,

jedan ovals poljubac,

jedan osecaj stida,

zbunjenosti,

zaljubljenosti…

dugo sam prikupljala fotografije sina Alena Delona,

 iz novina ….

podsecao me na njega…

posted by sedefna at 21:12 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
8.12.2008
nuzni ulaz
U mnogim firmama postoji nuzni izlaz. Vidno istaknute table upucuju na taj pravac, u kom smeru treba krenuti u  posebnim slucajevima.
Zanimljivo je da nigde nema obelezen nuzni ulaz.
Praksa dokazuje, da svi koji hoce da se proguraju u neke firme, ocas posla nadju ulaz, bez tabli i uputstava.
posted by sedefna at 12:52 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
1.12.2008
babe i zabe
 

             Dobro znam da se ne mogu mešati babe i žabe. To su nas i kao male učili. Ali, kad zbrojiš godine života iza tebe, kada počnes da listaš sve ono što čini tvoja sećanja, onda je i ta računica logična. Tačnije, da nije babe i žabe, možda ne bih sada ovo ni pisala.

             Možda ova priča ne bi imala smisla. A, možda i nema.

Reč je naime o mojoj babi i o, mislim, jednoj žabi. Nisam još uvek sigurna da li se radi o istoj malenoj životinjici, prošaranoj zelenim tonovima. Kada sam bila mala, činilo mi se da je to velika žaba. Sada, mislim, da je samo tako meni izgledala.

Žaba, ili žabe bile su stanovnici podzemlja ispod stepenišnog dela ulaza u kuću moje bake. Kao dete, plašila sam se tih stvorenja i oprezno se tuda kretala.. Naročito, u vreme kiša, kada ih je bilo moguće sresti. Uz otvaranje kišobrana, uvek je pogled bio prikovan za pločnik koji je napukao na spoju sa ozidanim stepeništem. Godine su prolazile, dolazili smo u tu kuću sve ređe i sve brže odlazili, poneti ‘’poslovima’’, ‘’obavezama’’. U dane kada se slavio sveti Luka, kada se lomila česnica, kada je valjalo napraviti generalku koju nisu baka i deda mogli sami. Žabe ponekad nismo ni primećivali. Bilo nam je bitno to kratko vreme, u povratku iz daljina, provesti kod dragih osoba i nakupiti u zagrljaj topline za ponovni odlazak na tuđe pragove. Deda i nana polako su otišli od nas, skromno kao što su i živeli. Bez velike najave, čini se jednostavno isčezli. Ostao je njihov topli dom, koji su godinama kućili.

Kada sam se sa svojim ćerkama uselila u tu kuću, primetila sam da u onu pukotinu na ulazu, pre kiše, odlaze neke žabe. Da li su to potomci žaba iz mog detinjstva ili neke nove, ne mogu sa sigurnošću reći. Da li se sve okreće i vraća na isto? Da li sam ja, ponovo, to maleno dete koje ih sa čuđenjem gleda? Jaz između pločnika i stepeništa je definitivno veći, ali mi ga s lakoćom preskačemo i živimo svoj život. Da li su i žabice došle na svoju dedovinu, da evociraju uspomene, da započnu neki svoj put i skromno i dostojanstveno, kao svoji preci tu žive?

Neznam, možda bi to bila lepa priča, koja, iako su izmešane babe i žabe, bar za mene ima smisla.

 

 

 

posted by sedefna at 21:34 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
26.11.2008
ukus mladosti

 

Sticajem čudnih životnih okolnosti svakodnevno provodim vreme sa prijateljicom iz detinjstva. Obe smo krenule iz ulice ’’Lajavih kontejnera’’, kako je prozvasmo nekada davno, prošlog milenijuma..... Štos je bio prihvaćen u društvu, zbog velikog broja pasa koji su vrebali prolaznike kraj kontejnera, te se nije znalo da li laju oni ili velike metalne kante nadžidžane kraj trotoara....

Možda se ne bi ni setile tog perioda naših života, da slučajno u trgovini ne naletesmo na prepoznatljiv artikal. Malo je promenjena ambalaža, ali keks na slici je definitivno ličio na onaj ’’Lilly’’ iz naše mladosti. Nasmešile smo se s nevericom i jedva čekale da dođemo do mog stana. Pronašla sam maleni oval, što mi je baka ostavila u nasledstvo. Poređah nekoliko redova beličastog simbola našemladosti..... Sitne trunčice prah šećera podsetiše me na sneg... na bakino dvorište, na dve breze, radost, blizinu reke, na pucketanje vatre u kaljevoj peći, na dečiju graju, na odškrinut prozor, starinski radio aparat, vruću gibanicu, na porodicu koje više nema...

Čini se mogla bih još mnogo toga prizvati u sećanje. Izvući iz dedinog ormara još poneki zagrljaj, suzu, osmeh, fotografiju... Zaobljeni parčići keksa naše mladosti imali su ukus sete, ukus mladosti, bezbrižnosti...

Mnogo toga ostalo je u vazduhu, između bakinog ovala i zalogaja.

 

 

posted by sedefna at 21:56 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (3) | Posalji komentar
25.11.2008
u pokusaju
 

Jednom sam napisala nešto što je imalo smisla, sad mi se čini da sam ponovo na početku... na početku potrage za smislom... zvučalo je dobro, no ponovo me vuče isto pitanje....čemu težimo uzaludno... pronalaskom nekog sličnog nama, ili smo u večitoj potrazi za samim sobom... 

ponekad mi se učini da odgovor znam, da bezuslovno mogu reći ko sam i šta mi to nedostaje... a opet, posežem rukama u daljine, u prazno...

ne, nemam dovoljno reči... hvalim se da jesu moje igračke i odista, mogu se poigrati njima i ispričati vam bilo koju priču, na bilo koji način, dok svoju,  još ne mogu ispisati....

poznavala sam čoveka koji je baratao rečima, kao vetar suvim lišćem.... premeštao ih iz kraja u kraj crteža, dodavao boje, tonove, toplinu... znao je, vraški uputiti reč... znao je šta treba podariti...maestro...

i tako kad god bih pomislila zatvorenih očiju, ostala bih bez daha, bez ijednog slova.... da li sam svoju reč tamo među njegovima zaturila... da li bih i drugome mogla podariti slovo... da li se prepadoh od spoznaje svojih slova u tim rečima... da li se uplaših sebe...

večita potraga... večito pitanje... za mene, ali i sve za  one u pokušaju....

posted by sedefna at 21:34 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (2) | Posalji komentar
24.11.2008
nesto od ranije

Posle svitanja-

 

Ima li ičeg lepšeg od svitanja,

Kada se nebo otvori i pruži nam jutro na dar.

Od njegove bistrine, oči zasijaju.

Orose misli. Snovi oboje čežnjom.

I počne novi dan...

A sunce se, šeretski, krije iza oblaka.

Pa zarumeni obrise na vidiku, tek da potakne strepnju.

Da čarobna igra žudnje i strasti ne usahne...

Da iskre u očima i dalje cakle...

Da beskrajno putovanje kroz snove bude i na javi...

 

 

posted by sedefna at 17:21 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
23.11.2008
tema za razmisljanje
 

Ne razumem zbog čega mnogi muškarci misle da je dovoljno to što su muškarci. Zar oni nemaju osećanja, srce, dušu....

Šteta je što tako, u neznanju, mnogo propuštaju... Propuštaju da ih neko voli, da im se da..... Možda je to moderno, ove sezone...      

No, ja ipak više volem, one staromodne.... koji umeju, imaju dušu, koji su kadri pokazati, darovati.... da bi upravo tako i dobili darove ljubavi.

posted by sedefna at 21:02 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (9) | Posalji komentar
23.11.2008
nedelja
 

Nedelja je. Dan za sređivanje kuće, ormara, peglanje uz glasnu muziku.... Jednom mi je jedan prijatelj rekao da mi treba zabraniti peglanje. Dok to radim, razmisljam, smišljam, zamišljam.... Para iz pegle, kao iz velikog parobroda, vodi me dalekim prostranstvima. Jednostavno, loše utiče na moje psihičko zdravlje... Pokušavam smanjiti doživljaj, menjam taktike, puštam komp da sam bira muziku iz play liste, da me iznenadi i prekine u mislima.... Moju ćerku je pre neki dan iznenadilo kako mama ume da pegla muske košulje kada mi u kući nemamo tatu... Pokušala sam joj objasniti da sam nekada imala ja svog tatu, ali i da sam s radošću svojevremeno i njenom tati peglala košulje.......... Evo, već nekoliko dana pokušavam da ne čujem svoje misli.... pravim se da ne čujem da mi srce kaže da bih ponovo nekom peglala košulje.....

posted by sedefna at 14:40 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (3) | Posalji komentar
23.11.2008
u traganju
 

U traganju....

Može li se uhvatiti tisina....?

Ideal je kada sa nekim možeš podeliti tišinu.

Tišina ukotvljena negde u neku teglicu i ostavljena za neke druge, bolje dane...

Ušuškana, među poštirkanim heklanim bakinim sitnicama.

Tek da te podseti na trajanje, na nedostajanje, na tu tešku tišinu....

Kad spoznaš da se prepadneš a opet da ostaneš bez daha koliko si čeznuo za njom... toliko moćna...toliko opora...a toliko za njom vapimo...

posted by sedefna at 01:03 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (5) | Posalji komentar
22.11.2008
san
 

Sanjah lep san

Ruke ispružene

Vazduh mirišljav

Toplina duše.....

 

 

Oblak koji putuje

Sunce na horizontu

Učinilo mi se

Na tren.....

posted by sedefna at 21:08 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (15) | Posalji komentar
22.11.2008
kisa
 

Kiša me uvek rastuži. Zahladi tek probuđeno. Taman sam prikupila snage, da izguram dan. Mada će možda uspeti da spere sve osećaje poraza. Prazninu krpim sećanjima.

Pokušavam da se prisetim lepih stvari koje sam zapakovala u kofere i gurnula ih u duboku tamu. Po njima se uvrežila paučina, te onaj mali nemirni leptir nema izlaza. A leteo bi, makar jedan dan. Da se oseća slobodno, lepršavo, poletno. Da pokaže svu raskoš svojih krila. Da izazove osmeh, na kraju nečijih usana. Da povuče lavinu otkucaja srca. Da preleti okeane.... i ponovo voli.

posted by sedefna at 07:02 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (3) | Posalji komentar