Jednom sam napisala nešto što je imalo smisla, sad mi se čini da sam ponovo na početku... na početku potrage za smislom... zvučalo je dobro, no ponovo me vuče isto pitanje....čemu težimo uzaludno... pronalaskom nekog sličnog nama, ili smo u večitoj potrazi za samim sobom...
ponekad mi se učini da odgovor znam, da bezuslovno mogu reći ko sam i šta mi to nedostaje... a opet, posežem rukama u daljine, u prazno...
ne, nemam dovoljno reči... hvalim se da jesu moje igračke i odista, mogu se poigrati njima i ispričati vam bilo koju priču, na bilo koji način, dok svoju, još ne mogu ispisati....
poznavala sam čoveka koji je baratao rečima, kao vetar suvim lišćem.... premeštao ih iz kraja u kraj crteža, dodavao boje, tonove, toplinu... znao je, vraški uputiti reč... znao je šta treba podariti...maestro...
i tako kad god bih pomislila zatvorenih očiju, ostala bih bez daha, bez ijednog slova.... da li sam svoju reč tamo među njegovima zaturila... da li bih i drugome mogla podariti slovo... da li se prepadoh od spoznaje svojih slova u tim rečima... da li se uplaših sebe...
večita potraga... večito pitanje... za mene, ali i sve za one u pokušaju....
