i tako...
28/5/2007


"Silhouette of a Woman Exercising" Photographic Print

Ceo vikend sam provela na sljaci ( crvena zemlja). Dolazila sam kuci oko ponoci toliko umorna, da sam po prvi put posle ko zna koliko meseci osetila da jednostavno, nemam energije vise ni za sta. Morala sam da dam svoje misljenje o nekoj deci, da li u njima "cuce" potencijalni takmicari, pa jos uspesni. To nije ni malo lako. Pokusavala sam da posle celodnevne jurnjave  ovog uzasnog vremena koje se menjalo tri puta na dan, sednem za komp i napisem nesto, ali umor mi je ubio svaku kreativnost. Mogla sam naravno kopirati nesto od onih par stotina sacuvanih textova ( a ima tu par dobrih) koje sam pisala na drugom blogu NEKADA(!), ali nije to to. Svaki moj text je trenutna inspiracija i jedan unikatni emotivni trenutak koji sam pretocila u slova. Uostalom, vecina tih textova je "ljubavnicka", a ja sam trenutno u nekoj bitchi fazi i ne verujem u ljubav (KeZz:D) - makar ne u virtuelnu.

A razmisljala sam o tome ovog vikenda. Onako sjebana od umora legla bih u krevet i imala 5 minuta vremena pre nego se komiram, za razmisljanje o ovom mom "hobiju" ( a meni blog to i jeste) i svemu sto sam ikada pisala. Razmisljala sam o tome kako svako ko ima dovoljno maste i potrebe za emocijom, sam sebi to uz male verbalne majstorije, moze da obezbedi bez problema. Naravno, sve to bi nestajalo sa neznim odvlacenjem kursora do gorenjeg desnog uglica i posle blagog klikica na malog iksica ( trep trep). Jos sam razmisljala o tome, kako sve to postane tako opterecujuce posle odredjenog vremena. Citala sam, od nemanja snage da pisem, neke svoje stare, staaaare postove koji su bili pisani samo jednoj osobi i stvarno vrlo realno opisivali moje tadasnje dusevno stanje, i ljudi moji, oni koji su me redovno citali tada stvarno zasluzuju medalju za izdrzljivost i jak zeludac. A sve to mi se sada cini tako daleko i ne mogu cak da iskopam ni jedno zrno svega toga u sebi koje je ostavilo trag. Kako li je onom kome sam pisala - da mu nisam u kozi.

Oduvek sam umela s recima, mada chat dovede verbalnu manipulaciju do savrsenstva. Mislim da ljudi koji nikada nisu imali kontakt sa virtuelnim svetom, nemaju pojma o moci reci i njenom uticaju. Dela postaju tako nevazna kada recima dobijamo ono za cime tragamo - pumpanje ega. Mmmmm sto je dobro kada se oblikujes onako kako ti tog trenutka najvise odgovara pa jos dobijes odgovarajucu reakciju, ocekivanu naravno, i preneses se u jedan sasvim drugi lik od onoga koji posle toga ustane i nastavi da zivi svakodnevicu. Mislim, ne mora to uslovno da znaci da se predstavljamo sasvim drugacijima nego sto jesmo, vec samo moze da ukaze STA bi radili i kako bi ziveli tog trenutka da mozemo da promenimo neke stvari. A moja masta moze da promeni svasta. Moze da promeni nekome dusu u par reci...malo li je?

I tako ja ceo vikend fino provela smarajuci telo malo za promenu, a ne mozak, i mogu vam reci da se odlicno osecam, mada ne bih izdrzala tako stalno. Ne mogu da unovcim moje znanje koje nemam na koga da prenesem jer su, primetih ovog vikenda, ambicije roditelja mnogo vece nego decije, a ja sa zivcima vrlo slabo stojim kada je prenosenje roditeljskih ambicija na decu, u pitanju. Nazivite to traumom iz detinjstva, ali tako je. Sport je na zalost danas postao ili "mondenski hir" ili pokusaj sprovodjena roditeljskih ambicija kroz svoju decu, bez ikakvog obaziranja na decije zelje. I to je jako tuzno. Deca koja poseduju volju i talenat, nemaju finansijskih uslova da se probiju, a na drugu stranu, deca koju ne zanima neki sport a imaju sve uslove da ga treniraju ( pogotovo tenis, koji je jedan od najskupljih sportova), moraju da trpe "guranje" svojih roditelja i ispiranje mozga da oni to mogu jer roditelji zaboga misle, da ako im obezbede najskuplje rekete i opremu, zakupe teren par sati svaki dan i obezbede dobrog trenera, da su uradili sve. Eh, da je to tako, mozda bih ja i radila kao trener sa ovom decom koju sam "analizirala" celog vikenda. Ali od 20tak dece koja prodefilovase preda mnom ovih par dana, da se zakunem da jedno dete ima dovoljno talenta i VOLJE da se ostvari kao igrac...tuga golema, roditelji sedite dole - KEC!

Objavio/la Proslost u 09:20 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 4 ) | Pošalji komentar
Komentari:

Pošalji komentar

Samo da te pozdravim pa begam ))
Poslao/la mungos u 12:07 , 28/5/2007 | Link | |
Nekad dobijes reakciju koju i ne ocekujes.
Sto se tice bolesnih ambicija roditelja, pa i oni su nekad bili deca, samo bezuspesni pokusaji njihovih roditelja da budu,naj,naj
Poslao/la Belladonna u 12:56 , 28/5/2007 | Link | |
#mungosava, kako bilo na moreTu?))#Dona, i oni su nekada bili deca koja nisu imala mogucnosti verovatno...pa sad nadoknadjuju. Ali, deca nisu reinkarnacije roditelja vec licnosti za sebe.
Poslao/la Proslost u 14:21 , 28/5/2007 | Link | |
Nikada više , ............ možda bi to jedino mogao biti komentar na ovaj post no ipak moram da pojasnim šta sam hteo reći . Znaš onaj osećaj kada dobiješ čast da skupljaš lopte iza gola na utakmici ? E to nemože da ti ni jedan trener danas pruži , nebitno je koji je sport u pitanju , nema ga više kao sporta sve je postalo samo šminka dali ekonomska ili statusna ali više nema sporta . Ma kada se setim da sam morao da popravljam četvorke da bi mogao da igram ............... ma danas koji trener može takvu paralelu da napravi
Poslao/la gulanfer u 15:36 , 28/5/2007 | Link | |