Smisao misli besmisla
Mislis da me znas.
Mislis da si dovoljno hrabar ako znas da hodas po mojoj divljoj strani, ako se ne plasis zveri koje obitavaju u meni, koje su izgladnele, pregladnele, gladju iziritirane do one granice senzibilnosti koja ne ostavlja prostora za toleranciju, vec samo ceka i vreba prvu zrtvu koja naidje da je rastrgne, da se nahrani, da se zadovolji.
Mislis da si dovoljno mudar da prevaris sve potoke mudrosti u meni ciji su izvori nigde drugde do iz hladnih pecina duse, prokopavsi put kroz sva razocarenja davnih proslosti i pronasavsi vene kojima teku konstantno odrzavajuci mudrost kao formu opreza.
Mislis da si dovoljno jak da se odbranis od lavina prezira koje kljucaju u grotlu moje sustine, isprovocirane potresima nevera i lazi, vrele i mocne cekaju samo jedan blagi potres koji bi tvoj korak u meni mogao da napravi, da pokuljaju mi kroz kosti i sprze te dok se opusteno odmaras u kostanoj mi srzi, dok uzivas u tituli moga sustinskog ja, ne razmisljajuci o opasnosti u meni.
Mislis da si dovoljno lukav da prevaris koprive u meni i bos ih pregazis kao sto si gazio svaku rec koju si mi darivao ubedivsi me da je ta rec samo moja, da je unikatna, da je podrzana cistom emocijom koja bese tako jadna, nestvarna i krajnje neistinita. Oblikovao si svojim lazima citav jedan univerzum u mojoj glavi sa silama planeta i kometa koje su se sirile mojim telom kao mala uzarena sunca, dok ne shvatih da hladnoca koju osecam ne dolazi iz izvora svetlosti, vec tame.
Mislis da si dovoljno vest da mi uhvatis milijarde struna u glavi i poigras se s njima cineci me marionetom koja bi dusu djavolu prodala za parcence suve kore tvoje ljubavi, osusene, bezukusne, a gladnima tako potrebne. Motao si prstima pokusavajuci vise sebi, nego meni, da dokazes da si majstor vest, pravi umetnik, uvrtao ih, pokretao, mrdao, terao me umrtvljenu pod bremenom nemoci da igram i pevam, da se osmehujem, da placem, da se radujem, da dizem ruke visoko do neba skidajuci ti zvezde za samo jedan osmeh.
Mislis da me znas jer sam od zavisnosti za tobom satkana, mislis da je moja ljubav dovoljna da te odrzi zivog u meni, da te ucini dovoljno hrabrim da pripitomis divlje zveri u meni, da te ucini dovoljno mudrim da mi presusis potoke koji teku, dovoljno jakim da ugasis vatre razocarenja, dovoljno vestim da mi razmrsis mozdane strune koje zapetljane bolom cine savrsen sklop zastitnog sistema od svih takvih kao sto si ti.
Razmisli jos jednom pre nego ponovo utones u moj san, poznajes li me dovoljno da mozes samouvereno krociti u moju divljinu i biti siguran da ce te bistri potok drzati s druge strane obale na kojoj zveri nestrpljivo cekaju plen, da ce te bistri potok sacuvati lavine koja pojuri da te sprzi, da ce te bistri potok povesti do izvora u mojoj dusi, izvora pred kojim bi zedan kleko i napio se mene...

Permalink | Komentara ( 6 ) | Pošalji komentar