Poprilično besposlen dan. Jedan od onih koji svojom mirnoćom i nedogađanjem umaraju daleko više od užurbanih, stresnih. Trebalo mi je neko dobro štivo da otplavim težinu iz zglobova i ramena pa se sjetih Gibrana. Starog sam freaka odložio negdje na vrhu police iza kutije s fotografijama. Poskočio sam kako bih ga dohvatio i, k vragu, promašio taman toliko da vrhovima prstiju udarim po kutiji koja se potpuno alogično nagnula preko ruba i potom tresnula do mojih nogu zasuvši sobu fotografijama. Vjerujem da se cijeloj mojoj živućoj rodbini pošteno štucnulo dok sam se saginjao ka prvoj fotografiji do nogu. A na njoj Nives i Vilko. Fotografija s njihovog vjenčanja. E, pa sad ga jebat'...
Naime, koliko god da se to trudim zanijekati, mali, sitni, presitni događaji koji međusobno koreliraju na samo sebi svojstvenoj metafizičkoj razini, moja su svakodnevica. Podudarnosti nepodudarnih zbivanja koje ponekad jasno zamjećujem, a ponekad me zateknu nespremnog i zabole oštro poput vriska pored uha.
Dakle, nemam racionalno objašnjenje za jutrošnju odluku da na posao krenem dužim putem. Ići tramvajem kroz cijeli Novi Zagreb, pa zatim Jadranskim mostom preko Save i dalje Savskom prema centru, a ne autobusom preko Mosta slobode prema Glavnome kolodvoru i dvije tramvajske stanice do Jelačićeva trga, znači izabrati najmanje četverostruko duži put do ureda. Vjerojatno mi se učinilo isto što i onome nagome čovjeku u polju kaktusa, o kome sam nedavno čitao u novinama, a koji je na pitanje 'što te spopalo da gol uletiš u kaktuse?' odgovorio 'učinilo mi se dobrom idejom'. Inače nisam sklon odstupanjima od dobro znanih smjerova, što moj predragi prijatelj ponekad naziva mojom izvorno-iskonskom glupošću. Ali i glupost s vremena na vrijeme zasluži nešto što može podsjetiti na kompenzaciju. Tako mi se barem jutros pričinilo kada je tramvaj zatutnjao preko mosta i otvorio mi vidik na livadu uz nasip rijeke u silueti koja šeće s psom. Skoro pa nestvarno, ali vrlo jasno, silueta je dobila oblik žene, a potom i ime. Nives. Nives Prvovjenčana. Nedvojbeno ona. I njezina labradorica.
Nives nisam sretao godinama. Prvih godina od njezina razvoda od Vilka javljala se povremeno, iz puke dokolice, onako, tek da se čujemo, i redovito da bi mi čestitala rođendane. Onda je prvo prestalo kurtoazno javljanje, a, nakon što se ponovno udala, i čestitanje. Više nije odgovarala na telefonske pozive, SMS-ove, i, jasno, izgubila se u izmaglici svakodnevice, kao što se to prečesto zbiva s velikim prijateljstvima koja zaborave da ih je upravo nepristajanje na svakodnevicu stvorilo u srcima i svijesti. Nasmiješio sam se uspomeni na petnaestak godina povijesti našega poznanstva i, kako je nestajala u daljini, prepustio se žamoru pretrpanoga tramvaja.
I evo ti nje opet danas, na apšisaloj fotografiji. I ja do nje. Vanja do Vilka. Jebote. Klinci. Ma, vraga klinci. Dvadesetpetogodišnjaci. Zaposleni. Pred diplomom. Blistavih, nasmiješenih očiju. A Nivesine su oči bile doista posebne. Ponekad je izgledalo kao da im se boja mijenja ovisno o njezinome raspoloženju: vesla - zelenkaste, tužna - sivozelene, ljutita - sivoplave. Ili se to samo meni pričinjavalo... Vilko je pisao poeme o njezinim očima. O njezinoj silueti. O njezinome koraku. O njezinoj koži. O njezinim dodirima. Bio je potpuno opčinjen tom ženom. Obožavao ju je i mrzio istovremeno, jer ga je činila muškarcem kakvim se sanjao ali i ispunjavala strahom da će biti ostavljen u trenutku svoje slabosti. Nives je imala, kako je znao govoriti, ultimativni utjecaj na njega. U tih četrnaest godina njihove veze nije kušao kap alkohola, nikada nikamo nije izlazio bez nje (kada i ako bi uopće i odlučili izaći iz stana), prestao se družiti s većinom ljudi iz starog kazališnoga kruga, prodao je gitaru jer je zaključila da je bavljenje glazbom besmislica... Ukratko: bili su - samodovoljni. Do trenutka kada je Vilko odlučio dati otkaz u tvrtki u kojoj je radio nakon što je zatvorio vrata svoje umjetničke karijere i namjerio pokrenuti vlastit business. Za Nives je to bio početak kraja njihove priče.
Sjećam se da smo toga posljednjega ljeta njihovog braka, Nives i ja ispijali ledeni čaj na balkonu stana njezinih roditelja, gdje su stanovali. Vilko je radio. Stalno je radio. Danju, noću, vikendima, praznicima... a novac nikako nije dolazio. Nives je bila bez zaposlenja. I sve svjesnija činjenice da joj je priroda oduzela mogućnost da će ikada imati dijete. Govorila mi je koliko je usamljena. Da bi ponekad mogla vrištati kad vidi ispijenog, istrošenog, iscrpljenog Vilka kako se uvlači u krevet koji to više nije, da joj je pun kofer obećanja boljeg vremena koje ne dolazi već dvije godine, da ne razumije gdje je nestao čovjek koji ju je nosio kao kap vode na dlanu... I nije pomoglo niti vrijeme koje su proveli sami, na moru, tražeći odjeke svoje povezanosti, legendu svoje ljubavi. Jednostavno, to više nije bilo to...
U prosincu je Vilko tražio da mu pomognem pri preseljenju od Nives. Kada sam stigao, već je prenio uredno zapakirane kutije sa stvarima na parkiralište. Nikada ga nisam vidio mirnijeg kao toga dana. Rekao mi je da potpuno razumije što se događalo, ali da nije vidio alternativu. Njena je usamljenost u njihov život uvela Srećka, Nivesinog tipa iz vremena prije Vilka i današnjega muža, a Vilku prvi susret s ništavilom, s tupošću, s odustajanjem... Zamolio me da ga pričekam trenutak dok se pozdravi s Nives i dok sam smještao te njegove silne kutije u automobil, slabašan odbljesak sunca me nagnao da podignem pogled. Kroz prozor stubišta, njih dvoje u zagrljaju koji traje, traje, traje, traje... I potom prestaje. Mogao bih se zakleti da za Vilka nikada nije prestao.
Desetak minuta kasnije sam prvi puta u životu vidio odrasloga čovjeka kako rida.
Nives, Nives, Nives... Što je tebi trebalo da se zaljubiš u Vilka? I što li je njemu trebalo da se prvo poigra s tobom, pa da te zavoli, pa da te počne obožavati pretvarajući te u boginju, inspiraciju, muzu, suprugu, bivšu suprugu, apšisalu fotografiju? Bit će da ste oboje tražili bajku kakvom su vas dojile majke pjevušeći o prinčevima i princezama iza sedam gora i sedam mora, u svojim neodživljenim životima uz očeve koji nikako da stignu s partijskih, sindikalnih i tko zna kakvih sastanaka prije nego ste usnuli.
Uostalom, što nas osim želje za bajkom i spaja?
Naime, koliko god da se to trudim zanijekati, mali, sitni, presitni događaji koji međusobno koreliraju na samo sebi svojstvenoj metafizičkoj razini, moja su svakodnevica. Podudarnosti nepodudarnih zbivanja koje ponekad jasno zamjećujem, a ponekad me zateknu nespremnog i zabole oštro poput vriska pored uha.
Dakle, nemam racionalno objašnjenje za jutrošnju odluku da na posao krenem dužim putem. Ići tramvajem kroz cijeli Novi Zagreb, pa zatim Jadranskim mostom preko Save i dalje Savskom prema centru, a ne autobusom preko Mosta slobode prema Glavnome kolodvoru i dvije tramvajske stanice do Jelačićeva trga, znači izabrati najmanje četverostruko duži put do ureda. Vjerojatno mi se učinilo isto što i onome nagome čovjeku u polju kaktusa, o kome sam nedavno čitao u novinama, a koji je na pitanje 'što te spopalo da gol uletiš u kaktuse?' odgovorio 'učinilo mi se dobrom idejom'. Inače nisam sklon odstupanjima od dobro znanih smjerova, što moj predragi prijatelj ponekad naziva mojom izvorno-iskonskom glupošću. Ali i glupost s vremena na vrijeme zasluži nešto što može podsjetiti na kompenzaciju. Tako mi se barem jutros pričinilo kada je tramvaj zatutnjao preko mosta i otvorio mi vidik na livadu uz nasip rijeke u silueti koja šeće s psom. Skoro pa nestvarno, ali vrlo jasno, silueta je dobila oblik žene, a potom i ime. Nives. Nives Prvovjenčana. Nedvojbeno ona. I njezina labradorica.
Nives nisam sretao godinama. Prvih godina od njezina razvoda od Vilka javljala se povremeno, iz puke dokolice, onako, tek da se čujemo, i redovito da bi mi čestitala rođendane. Onda je prvo prestalo kurtoazno javljanje, a, nakon što se ponovno udala, i čestitanje. Više nije odgovarala na telefonske pozive, SMS-ove, i, jasno, izgubila se u izmaglici svakodnevice, kao što se to prečesto zbiva s velikim prijateljstvima koja zaborave da ih je upravo nepristajanje na svakodnevicu stvorilo u srcima i svijesti. Nasmiješio sam se uspomeni na petnaestak godina povijesti našega poznanstva i, kako je nestajala u daljini, prepustio se žamoru pretrpanoga tramvaja.
I evo ti nje opet danas, na apšisaloj fotografiji. I ja do nje. Vanja do Vilka. Jebote. Klinci. Ma, vraga klinci. Dvadesetpetogodišnjaci. Zaposleni. Pred diplomom. Blistavih, nasmiješenih očiju. A Nivesine su oči bile doista posebne. Ponekad je izgledalo kao da im se boja mijenja ovisno o njezinome raspoloženju: vesla - zelenkaste, tužna - sivozelene, ljutita - sivoplave. Ili se to samo meni pričinjavalo... Vilko je pisao poeme o njezinim očima. O njezinoj silueti. O njezinome koraku. O njezinoj koži. O njezinim dodirima. Bio je potpuno opčinjen tom ženom. Obožavao ju je i mrzio istovremeno, jer ga je činila muškarcem kakvim se sanjao ali i ispunjavala strahom da će biti ostavljen u trenutku svoje slabosti. Nives je imala, kako je znao govoriti, ultimativni utjecaj na njega. U tih četrnaest godina njihove veze nije kušao kap alkohola, nikada nikamo nije izlazio bez nje (kada i ako bi uopće i odlučili izaći iz stana), prestao se družiti s većinom ljudi iz starog kazališnoga kruga, prodao je gitaru jer je zaključila da je bavljenje glazbom besmislica... Ukratko: bili su - samodovoljni. Do trenutka kada je Vilko odlučio dati otkaz u tvrtki u kojoj je radio nakon što je zatvorio vrata svoje umjetničke karijere i namjerio pokrenuti vlastit business. Za Nives je to bio početak kraja njihove priče.
Sjećam se da smo toga posljednjega ljeta njihovog braka, Nives i ja ispijali ledeni čaj na balkonu stana njezinih roditelja, gdje su stanovali. Vilko je radio. Stalno je radio. Danju, noću, vikendima, praznicima... a novac nikako nije dolazio. Nives je bila bez zaposlenja. I sve svjesnija činjenice da joj je priroda oduzela mogućnost da će ikada imati dijete. Govorila mi je koliko je usamljena. Da bi ponekad mogla vrištati kad vidi ispijenog, istrošenog, iscrpljenog Vilka kako se uvlači u krevet koji to više nije, da joj je pun kofer obećanja boljeg vremena koje ne dolazi već dvije godine, da ne razumije gdje je nestao čovjek koji ju je nosio kao kap vode na dlanu... I nije pomoglo niti vrijeme koje su proveli sami, na moru, tražeći odjeke svoje povezanosti, legendu svoje ljubavi. Jednostavno, to više nije bilo to...
U prosincu je Vilko tražio da mu pomognem pri preseljenju od Nives. Kada sam stigao, već je prenio uredno zapakirane kutije sa stvarima na parkiralište. Nikada ga nisam vidio mirnijeg kao toga dana. Rekao mi je da potpuno razumije što se događalo, ali da nije vidio alternativu. Njena je usamljenost u njihov život uvela Srećka, Nivesinog tipa iz vremena prije Vilka i današnjega muža, a Vilku prvi susret s ništavilom, s tupošću, s odustajanjem... Zamolio me da ga pričekam trenutak dok se pozdravi s Nives i dok sam smještao te njegove silne kutije u automobil, slabašan odbljesak sunca me nagnao da podignem pogled. Kroz prozor stubišta, njih dvoje u zagrljaju koji traje, traje, traje, traje... I potom prestaje. Mogao bih se zakleti da za Vilka nikada nije prestao.
Desetak minuta kasnije sam prvi puta u životu vidio odrasloga čovjeka kako rida.
Nives, Nives, Nives... Što je tebi trebalo da se zaljubiš u Vilka? I što li je njemu trebalo da se prvo poigra s tobom, pa da te zavoli, pa da te počne obožavati pretvarajući te u boginju, inspiraciju, muzu, suprugu, bivšu suprugu, apšisalu fotografiju? Bit će da ste oboje tražili bajku kakvom su vas dojile majke pjevušeći o prinčevima i princezama iza sedam gora i sedam mora, u svojim neodživljenim životima uz očeve koji nikako da stignu s partijskih, sindikalnih i tko zna kakvih sastanaka prije nego ste usnuli.
Uostalom, što nas osim želje za bajkom i spaja?