magnum opus - Kad starci prolupaju

« June 2026 »
Mon	Tue	Wed	Thu	Fri	Sat	Sun
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

« June 2026 »

Mon

Tue

Wed

Thu

Fri

Sat

Sun

Kriza srednjih godina ili neiživljena mladost? Nagovještaj starosti koja ne trpi planove već ostaje u prošlosti? Iskreno, kada ne bih poznavao Vilka, odgovor bi mi bio jasan u trenutku. Ovako... trudim se domisliti i neko drugo pojašnjenje. Jednostavno ne razumijem što tog budalaša tjera da se uvijek iznova bavi onime što je odavno ostavio iza sebe, bilo da je riječ o ilustracijama, glazbi, ženama, riječima, mjestima...

Vilko se glazbom, samozatajno bavio praktički cijeloga života. U svojim dvadesetima je imao i prilično zanimljiv bend kojega se slušalo na demo listama u cijeloj bivšoj državi i za kojega smo, onako, u ekipi, mislili da bi mogao imati budućnost, što god to značilo. Posebno što je Vilko u te pjesme ugrađivao nama jasno prepoznatljive detalje naše svakodnevice, sličice i ljubavi koje smo prepričavali i proživljavali u čoporu. No, kad je Prvovjenčana zaključila da to nema više smisla, Vilko je prodao gitaru i rekao: jbmpasmter ako ikada više budem svirao. O, da, kako da ne, prijatelju... U zadnje dvije godine skupio je pet novih gitara. I vratio se, očekivano, glazbi kako bi, njegovim riječima: dovršio nedovršeno.

Njegova opsjednutost dovršavanjem nedovršenoga mi ponekad doslovce izaziva grč u želucu. Jer znam da je neke priče nemoguće završiti, ma koliko se trudili, željeli, ulagali vrijeme, energiju... Priče nisu ništa drugo do ljudi, puki zbrojevi sekunda provedenih u povijestima koje se stope u - iskustvo. A mnogima, premnogima, sekunde ostaju samo sekunde, povijesti ostaju samo niz zbivanja u vremenskome slijedu i jedini prihvatljivi svršeci postaju svršeci koji podsjećaju na tri točke s kraja rečenice - možebitni nastavak misli, misaonu stanku ili tek proračunatu igru koja se smije nastaviti kada život malo povoljnije izmiješa karte. Vilko je nebrojeno puta potvrđen kao loš kartaš, bilo to u druženjima oko belota ili rijetkog pokera ili, pak, u kartaškim mečevima u koje je bio uvučen, a da toga nije bio niti svjestan. Posebno kada je dovršavao nedovršeno.

Trebalo mu je vremena, ali me uspio nagovoriti da poslušam glazbu koju radi s bendom. Projekt radnog naslova: "Kad starci prolupaju". Obrade glazbe iz osamdesetih prošloga stoljeća (hej! PROŠLOGA stoljeća! 'alo!?!). U žestokim aranžmanima. E, ovo posljednje nisam nikako mogao povezati s Vilkom jer sam se u svo ovo vrijeme našega prijateljevanja naslušao i doslovno preslušao njegove lirike, poezije i pseudopoezije kojima se upirao snubiti ljubavnice, zasitio sam se sladunjavih akorda i lidijskih i frigijskih i inih tonskih skala kojima je pokušavao objasniti sublimat spektra svoje nutrine. Oni kojima je namjenjivao takvo svoje stvaranje, a češće su to ipak bile - one, ionako nisu promišljale što je to što ga pokreće. Bila im je dovoljna iluzija da su ostavile trag u njegovome stvaranju. Njegova stvarnost ih je ionako prečesto najmanje zanimala. Ali ušima poput mojih, cijepljenima od kompromisa, Vilko nije mogao svirati maglu. Stoga me i zainteresirao inzistirajući da dođem i poslušam što je snimio.

A snimio je sedam minuta konectriranoga bijesa, frustracije, nesigurnosti, bola, užasa, samoće, napuštenosti i vriska za ljubavlju upakiranih u najbolji, najžešći, najgrublji i najkrvaviji, najiskreniji punk-hardcore-jazzy-heavy-pop zvuk kojega sam čuo unazad nekoliko godina. Dakle, pustio mi je tu glazbu s laptopa spojenog na neke state-of-the-art zvučnike i zapiljio se u mene presmiješno podignutih obrva iznad naočala, s blagom krivuljom osmijeha koju je distorzirala jeftina cigareta i nakostriješenim čuperkom kojega naziva bradom. Taman i da ništa nisam čuo, taj bi mi Vilkov izraz lica nagovjestio da je zadovoljan, da je učinio nešto na što je ponosan i da ga živo boli ona stvar hoće li to itko prepoznati osim njega.

Obojica smo pred vratima pedesete. Granica za koju smo kao desetogodišnjaci, prvi put suočeni s dvije znamenke svoje dobi tvrdili da je nemoguća, nama definitivno nemoguća. Moja je baka u to vrijeme imala pedeset i šest i činilo mi se da je prastara, da je odživjela sve što je imala odživjeti i da joj je briga o meni i sestri apsolutni, ultimativni poduhvat kojega će, eto, uskoro završiti i pridružiti se djedu koji je u besprijekorno urednoj domobranskoj uniformi strpljivo čeka ispod njihove rascvjetale trešnje s one strane snova. I eto tih desetogodišnjaka u malenome podstanarskome stančiću, s bocom Chivasa i mineralnom vodom na stolu, pod štedljivim žaruljama oštećene plafonijere, zavaljeni u neudobne, jeftine imitacije art nouveau sjedalica, nakon četrdesetogodišnjeg lutanja pustinjom svjetlosnim godinama udaljeni od obećane zemlje. Ali zato s jebenom glazbom iz zvučnika. Glazbom koju urla ne Vilkova nafrljena gibsonica, ne Tomin praiskonski bubanj, ne Nikov nadsvjesni pulsirajući bas, ne Zlajin hrapavi glas - već generacija. Milijuni, stotine milijuna klinaca koji uporno odbijaju prihvatiti kronologiju, linearnost kojoj nas se cijeloga života pokušavalo podučiti, neminovnost kretanja od točke A do točke B pa dalje do C do D do E, pa sve dok ne potrošiš abecedu. Sustavno odbijanje pristajanja na stvarnost sažeto u sedam minuta.

Ma koliko dugo one trajale.