Gledam vas na 'facebookovima' i 'myspaceima', čitam vaše bolove, jade i neuspjele ljubavi na 'blogoyima' i 'iskricama', 'blogovima' i 'blogerima', pratim vaše pokušaje da nađete srodnu dušu na kojekakvim 'smokvicama' i napokon, pred ogledalom, postavljam pitanje - ima li života, tamo, napolju? Postoji li itko uopće izvan ovog ekrana na kojem me čitate? Postojim li, na kraju, i ja, koji nisam nimalo drugačiji od bilo koga od vas, izvan ove proklete virtuale?
Pun mi vas je kufer, najdraži moji. Pun mi je kufer b(l)oginja i polub(l)ogova prepolovljenih bolom koji oplakuju svoje razorene brakove i ljubavne neuspjehe dok se valjaju po tuđim i virtualnim posteljama. Pun mi je kufer nerealiziranih pseudointelektualaca koji drobe svoje infantilne dnevnopolitičke teme i dileme. Pun mi je kufer osmoškolske poezije koju prosipaju pretenciozni noćni čuvari, skladištari i polaznici večernjih škola ne bi li svoje neodrasle šiparice namamili na 'private' i obećavali nikad ostvarive susrete. Pun mi je kufer tokyohotelske ikonografije koja zamjenjuje prazninu roditeljskog pogleda. Pun mi je kufer groteskne rime i lirske proze koje svojim neiživljenim nerazumljivim "filozofijama" stvaraju nikad ranije viđene sintagme i svojim metaforama i metonimijama izazivaju mučninu dok vrište jadom, 'weltschmerzom', silno se trudeći ostaviti dojam nedodirljive monumentalnosti izraza kojeg 'svijet nije u stanju prepoznati'. Pun mi je kufer 'glazbenih poruka' onih koji nisu u stanju izravno razgovarati, 'šifriranih' stihova velikih majstora riječi namijenjenih 'onima koji bi ih morali razumjeti'. Pun mi je kufer i samog sebe koji sve to gleda postrance i mazohistički bilježi statistiku ljudske gluposti izlječive jednim jedinim pokretom prsta - 'go off-line'.
Mene i vas ne dijeli ništa. Jer sve što nam je zajedničko je ništavilo koje živimo. I punoća života od koje bježimo, dodiri ruku koje izbjegavamo, zagrljaji kojih se užasavamo, plesovi koje ne podnosimo, poljupci o kojima sanjamo, prinčevi i princeze koji ne dolaze, koji su nas davno prozreli i prezreli i nastavili tamo gdje se mi ne usuđujemo.
Anonimni smo sigurni. Anonimni smo bogovi svojih blogova. Anonimni smo nedodirljivi. Anonimni smo svemogući. Anonimni smo sve što poželimo.
I samo smo imitacije imitacija. Ničega.
Pa, sretna nam Nova 2009. godina! Možda se netko od nas probudi i istupi iz matrice. Zadnji neka ugasi svjetlo.
Pun mi vas je kufer, najdraži moji. Pun mi je kufer b(l)oginja i polub(l)ogova prepolovljenih bolom koji oplakuju svoje razorene brakove i ljubavne neuspjehe dok se valjaju po tuđim i virtualnim posteljama. Pun mi je kufer nerealiziranih pseudointelektualaca koji drobe svoje infantilne dnevnopolitičke teme i dileme. Pun mi je kufer osmoškolske poezije koju prosipaju pretenciozni noćni čuvari, skladištari i polaznici večernjih škola ne bi li svoje neodrasle šiparice namamili na 'private' i obećavali nikad ostvarive susrete. Pun mi je kufer tokyohotelske ikonografije koja zamjenjuje prazninu roditeljskog pogleda. Pun mi je kufer groteskne rime i lirske proze koje svojim neiživljenim nerazumljivim "filozofijama" stvaraju nikad ranije viđene sintagme i svojim metaforama i metonimijama izazivaju mučninu dok vrište jadom, 'weltschmerzom', silno se trudeći ostaviti dojam nedodirljive monumentalnosti izraza kojeg 'svijet nije u stanju prepoznati'. Pun mi je kufer 'glazbenih poruka' onih koji nisu u stanju izravno razgovarati, 'šifriranih' stihova velikih majstora riječi namijenjenih 'onima koji bi ih morali razumjeti'. Pun mi je kufer i samog sebe koji sve to gleda postrance i mazohistički bilježi statistiku ljudske gluposti izlječive jednim jedinim pokretom prsta - 'go off-line'.
Mene i vas ne dijeli ništa. Jer sve što nam je zajedničko je ništavilo koje živimo. I punoća života od koje bježimo, dodiri ruku koje izbjegavamo, zagrljaji kojih se užasavamo, plesovi koje ne podnosimo, poljupci o kojima sanjamo, prinčevi i princeze koji ne dolaze, koji su nas davno prozreli i prezreli i nastavili tamo gdje se mi ne usuđujemo.
Anonimni smo sigurni. Anonimni smo bogovi svojih blogova. Anonimni smo nedodirljivi. Anonimni smo svemogući. Anonimni smo sve što poželimo.
I samo smo imitacije imitacija. Ničega.
Pa, sretna nam Nova 2009. godina! Možda se netko od nas probudi i istupi iz matrice. Zadnji neka ugasi svjetlo.
mislim da bi morao malo da spustis loptu i podjes od sebe - mislim, po kojim to kriterijumima si bas ti pozvan da sudis i generalizujes? Po kojim to kriterijumima bas ti imas tapiju na ispravan pogled na zivot? Mnogo vuces na "nudjenje recepata" a to ti je mana, po mom misljenju barem, u startu... 
Prolazni isto (kao i svako od nas) zna recepturu da zasije duhovnu frakturu, ali ocito je (bas kao i niko od nas) ne primjenjuje doslovce! Pise, prazni se, puni se, i bas kao sto je "prolazni" tako su mu i osjecanja prolazna...