Kaže mi pred neki dan jedan moj prijatelj, daj više prestani lupetati o ništavilu i ispraznosti i daj već jedanput nađi nekakvu zanimaciju izvan te svoje ebene sobe. Prosuo je on još sijaset sočnih, tek toliko da pridonese atmosferi ozbiljnosti svoje retorike, a što je pristojno prešutjeti. S obzirom na količinu tekućine kojom je cijela ta rečenica bila podaprana, pomalo mi se teško prisjetiti koliko me se njegova mini-tirada tada dojmila. Danas, u prvome danu Nove, probudilo me sjećanje na tu 'blitz' opservaciju, nekako poput šamara, sočnog, punog dlana, kao kad ti žena koja ti se sviđa pošalje odgovor na pokušaj da joj ukradeš poljubac kojeg ne želi.
Što sad s tom novom godinom? Po čemu bi ona trebala biti različitom, boljom, ljepšom, sretnijom? Hvata me mučnina pri pomisli na količinu izrečenih dobrih želja koje ćemo svesrdno pokušavati poništiti svojim najdražima; na sve poljupce koje ćemo, prvom prilikom, od svojih izabranika/ca bez suvišnih dilema stisnuti uz nečije skriveno, tajno lice; na sve zagrljaje koji će svoju srdačnost i ljubav napustiti prije nego pijetli tri put zapjevaju... I svi će biti sretni, zadovoljni, živjet će svoje idealne varijante... I rigati svoju bol po kojekakvim blogovima. Fenomenalno! Istomišljenici će ih slušati, kimati glavama kobajagi u razumijevanju, sudjelovati u njihovoj patnji, letjet će riječi, poezija i eseji... Šiparice će cmizdriti. Lakeji će ih oblijetati slatkorječivošću. Mizantropi poput mene će ih promatrati i provocirati samim time što ih primjećuju. I planeta će se i dalje nastaviti usporavati u rotaciji.
I što bih ja to sad trebao učiniti, prijatelju moj s početka, izvan svoje sobe? Prošetati svoju dosljednost kroz vrevu hipokrizije? Biti rame za plakanje tebi, njoj, njemu? Sebi? Koješta... Prestar sam ti ja za te igrarije. A čini mi se da nitko drugo niti ne živi. Uostalom, tko mi je kriv što se ne znam igrati, jel'... I sve čekam da mi netko, a možda i ja sam, prigovori kako je lako docirati iz prazne sobe, preko boce (izvrsnog) konjaka. Pa, da znaš da je. Poštenije je.
Što sad s tom novom godinom? Po čemu bi ona trebala biti različitom, boljom, ljepšom, sretnijom? Hvata me mučnina pri pomisli na količinu izrečenih dobrih želja koje ćemo svesrdno pokušavati poništiti svojim najdražima; na sve poljupce koje ćemo, prvom prilikom, od svojih izabranika/ca bez suvišnih dilema stisnuti uz nečije skriveno, tajno lice; na sve zagrljaje koji će svoju srdačnost i ljubav napustiti prije nego pijetli tri put zapjevaju... I svi će biti sretni, zadovoljni, živjet će svoje idealne varijante... I rigati svoju bol po kojekakvim blogovima. Fenomenalno! Istomišljenici će ih slušati, kimati glavama kobajagi u razumijevanju, sudjelovati u njihovoj patnji, letjet će riječi, poezija i eseji... Šiparice će cmizdriti. Lakeji će ih oblijetati slatkorječivošću. Mizantropi poput mene će ih promatrati i provocirati samim time što ih primjećuju. I planeta će se i dalje nastaviti usporavati u rotaciji.
I što bih ja to sad trebao učiniti, prijatelju moj s početka, izvan svoje sobe? Prošetati svoju dosljednost kroz vrevu hipokrizije? Biti rame za plakanje tebi, njoj, njemu? Sebi? Koješta... Prestar sam ti ja za te igrarije. A čini mi se da nitko drugo niti ne živi. Uostalom, tko mi je kriv što se ne znam igrati, jel'... I sve čekam da mi netko, a možda i ja sam, prigovori kako je lako docirati iz prazne sobe, preko boce (izvrsnog) konjaka. Pa, da znaš da je. Poštenije je.
)