Gost
20.12.2009
Nije mi trebao reći niti riječ. Dovoljno je bilo da zakoračim u njegov sublimat svijeta, svemir sveden sa svjetskih pozornica i televizijskih ekrana iz tlapnji na deset četvornih metara stvarnosti krcate računalima, cd-ima, razbacanim skicama nikad dovršenih ilustracija, pjesama, pisama... U besmislenim podsjetnicima na nedefiniranu prošlost prekrcanih polica, ošamario me zvuk predobro mi znanih Octeto Piazzolle. Soledad. Obično nakon šesnaestog takta poželim počiniti samoubojstvo, što je Vilka beskrajno zabavljalo i što je vrlo dobro znao koristiti kao povremenu glazbenu scenografiju u nekim, chivasom začinjenim, davnim zajedničkim karminama životu... Jedino, izostalo je dječačko hihotanje. Štoviše, nije me niti pogledao, zadubljen u sučelje skypea na računalu, drhtave desne šake na mišu. Njegov me profil zamolio da sjednem. Negdje. Gdje pronađem odgovarajuće mjesto.

Opet je popušio. Znao sam. Idiot je opet dozvolio da ga se navuče. To je jednostavno vrištalo iz nekontroliranog titranja njegovog desnog očnog kapka, zakrivljenosti usana iz kojih je grčem istjerao krv, iz lûka obrve i staklenog pogleda, pravilnog, ritmičkog disanja kojim se uvijek u traženju balansa na rubu kolapsa fokusirao na otkucaje srca, fragment stvarnosti kojeg je nazivao svojim 'sidrom'. Čaša chivasa na dohvat činila se netaknutom.

'E, baš ti hvala. K'o da si znao...'- potkopavao sam uzimajući je sa stola.

'Ok. Koja te sad pak samljela?' upitao sam kroz gutljaj tek toliko da mu dam do znanja da mi je sve jasno, tonom koji nije ostavljao nedoumica kako nemam namjeru slušati tirade poput onih o Crvenokosoj. Šutio je, puštajući da se Soledad ljepljivo razlijeva svojom latetntnom suicidalnošću kroz plavilo dima cigarete što je dogorijevala u davno ispražnjenoj pepeljari i sa zadnjim tonom pjesme lagano, režiranom usklađenošću, pognuo glavu i zarotirao foteljom prema meni. Pogledao me preko naočala ozbiljnošću koju nisam vidio od trenutka kada je saznao da će postati otac, kada je prvi puta u jedva vidljivim otkucajima svoje ultrazvučne preslike naslutio rekvijem za iluzije o besmrtnosti maštarija koje će 'jednom, negdje, nekako' biti životnije od njegova života i suočio se s postvarenjem do tada tek intelektualnog scherza: s odgovornošću.

'Nemoj me jbat da ćeš opet postati...' - i prije nego što sam dovršio rečenicu prekinuo me blagim pokretom kažiprsta.

'Sad malo šuti, ok?'- rekao je tiho, oduzimajući mi prostor za ikakav odgovor.

'Dakle... Ti i ja smo skoro pa četrdeset godina frendovi i prošli smo zajedno takva sranja kakva ne prođu mnogi ni u četrdest života, valjda. Znaš sve o meni i ja znam sve o tebi. Pa ipak...'

Naježio sam se. Ovo nije izgovarao Vilko od jučer. Ovo nije Vilko kojega sam išamarao kad mi je slomio kamiončić u pješčaniku, niti Vilko kome sam držao maramicu na razbijenoj arkadi, niti Vilko s kojim sam pijano teturao Terazijama tražeći hotel 'Union', niti Vilko koji korača Stradunom s nevjericom da je san o najvećoj pozornici pred njim, niti Vilko sklupčan grčem odbačenoga u kutu netom uređene dječje sobe... Ovo definitvno nije Vilko kojega bi Prvovenčana vidjela kao spasitelja, Drugovenčana kao sredstvo samorealizacije, Crvenokosa kao nestvarnog i bespolno opasnog izvanzemaljca. Ovog Vilka vidim po prvi put dok se smiješi poput avatara pred kojim je planet zrnce prašine na zrnu pijeska.

'...neke sam ti stvari morao prešutjeti. I za to te molim da mi oprostiš, ok?'

Nisam rekao ništa. Samo sam dovršio gutljaj chivasa.

'Prije kojih godinu i pol dana u život mi je ušetao gost o kojem nisam želio govoriti.'

Upzdumterinu postao je gay - presjeklo me grčem u želucu. Vjerojatno sam i problijedio jer je odmah izreagirao:

'Bez brige. Znam što misliš i odmah da ti kažem - ne. Iako, nije da ti nisi, jel'te, jedan markantan muškarac...' - i prasnuo u smijeh. Ja sam ga elegantno, s osmijehom, ali i s olakšanjem, poslao u majčinu.

'Godinu i pol dana promatram kako moj gost sve više postaje dijelom mene, raste, razvija se, prilagođava se mojim dnevnim navikama. Ali, mislim da je stiglo vrijeme da se razdvojimo...'

'Dobro, a koji je tebi kuac? Št' sereš, majmune?' - prekipjelo mi je.

'Moram se riješiti tumora.' - doletjelo je kroz nasmiješeni pogled iz naočala.

Natočio sam duplu dozu i pogledao prema prozoru. Snježilo je. Zagreb se nestvarno bijelio u mliječi što se poigravala uličnom rasvjetom vukući me u rascjep što je bljeskom osvjetljavao svaku jbnu stopu četrdesetogodišnje prtine dvojice neodraslih idiota, na putu u ništavilo. Koje se u svoj svojoj demonskoj prijetnji ukazalo u jednoj, jedinoj riječi.

'Gdje je?'
'Popzdit ćeš od smijeha...'
'Ne jbi nego kaži!'
'Na dupetu.'

Urlali smo od smijeha, grčili se u hihotu, hvatali zrak mlatarajući rukama, lupali se po koljenima, plakali...

'E, jbote, Vilko... tebi ni tumor ne može izrasti na nekom pametnijem mjestu!'
'Št' te briga, tebi niti neće narasti, da se ne otruje!'

I smijali smo se. Smijali. Smijali. Dok smijeh nije preminuo u bezglasju pogleda kojim smo jedan drugome pokušali izreći neizrecivo.

'No, dobro.'- prekinuo je tajac točeći novu rundu. 'Još se ne zna je li zao ili manje zao, ali... Dao mi je materijala za razmišljanje, majku mu njegovu bezobraznu.'
'Jel' zna djetešce?'
'Nitko osim tebe. I Malene.'
'Koje Malene, jbote?'
'Polako. Reći ću ti...'

Objavio prolazni u 23:26 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (5) | Pošalji komentar
Umjetnost tišine
13.4.2009
Iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, sve više minuta unosim u uspomene. Vjerojatno me sustiže vrijeme. Ili me sažimlje samoizolacija kojoj sam se prepustio. Volim misliti kako je to samo faza, neko tupo razdoblje pospremanja mentalnih polica, otkrivanja zaboravljene prašine ispod emocionalnih tepiha, brisanje zamagljenih prozora na onome što i tko bih, valjda, trebao biti. A i okljaštrena svakodnevica se bez mog utjecaja uporno i svesrdno trudi da me razotkrije u zrcalu u koje se, vrlo vjerojatno, sâm nikada ne bih usudio zaviriti, pa me u mojim lutanjima gradom dovede do ljudi koje nisam susretao godinama, koje pamtim samo kao fotografije, kao nepovezane fragmente rečenica, kao statiste u zaboravljenim događanjima. Kao da ih preslaguje po šahovskoj ploči grada kako bi me izazivala, da bi me pozvala da povjerujem kako ovdje nisam samo u prolazu, kako je svaka moja izgovorena riječ nešto više od mehaničke formulacije biokemijskoga procesa, više od sinaptičkoga bljeska i više od ičega čemu bih se mogao nadati da ću ikada moći domisliti. I koliko god se trudim svoju sumnju u takvu stvarnost pakirati u sarkazme, bojati ih svijetlim tonovima i podgrijavati duhovitim dosjetkama, s vremena na vrijeme me dovede do stanja katatoničke ekstaze - trenutka kada se stvarnost rasprši poput maslačka i kada se svaka misao, riječ ili pokret čine neminovnim narušavanjem savršenosti trenutka. U pravilu, kada sretnem - Nju.

Naš brak nije bio brak. Bio je logičan produžetak dugogodišnje veze dvoje ljudi koji su se voljeli jedino kako su znali - svojim tijelima, svojim projekcijama, svojim očekivanjima, svojim snovima o nikad dovoljno jasno dosanjanome 'nečemu' što će zbilju pretvoriti u bajku, svojim razočaranjima, svojim hrabrenjima, svojim sukobima oko beznačajnih sitnica. Bilo je potrebno trinaest godina veze, razvod i, k tomu, još deset godina tišine u kojoj su nam drugi ljudi postajali dragi i strani, kako bismo sjeli jedno nasuprot drugome, zagledali se u oči i shvatili sve svoje stranputice, sve svoje strahove, sve svoje ostvarene snove koji nas nisu učinili ni sretnijima niti boljima. Dapače.

U mojim snovima, čak i kada bih ih usnio uz nečije drago tijelo, nikada nismo bili razdvojeni. Budio bih se preplavljen krivicom kao da sam uhvaćen u preljubu, kao da sam prekršio zavjet potpisan krvlju. U mojoj javi, pokušao sam tražiti blizinu nekoga tko bi bio natruha njezine siluete i, jasno, nedovoljno brzo prepoznao uzaludnost samonametnutoga zadatka. Biti sâm - činilo se logičnim, etički neupitnim i dosljednim. Do samouništenja. Ako to bude potrebno.

Njezine oči prestale su stariti onoga dana kada smo se upoznali. I bile su jasna interpunkcija svake njezine izgovorene misli i u onim trenucima kada to nije željela. Naučiti hermeneutiku njezinih očiju bilo je moje životno poslanje i nikad završen magnum opus adepta kojem ističe vrijeme. Ali i tako slabašno znanje, primjećivalo je gotovo nevidljive, sitne titraje, širenje i sužavanje njezinih zjenica, različitu brzinu njezina treptaja i - jednostavno znalo da zna kako znam da zna da znam bît njezinog trenutka bez kojeg nije postojao niti moj. Dani su bili sekunde u kojima smo oboljevali kada nismo bili jedno drugome u vidnome polju. Noći smo provodili isprepleteni u suludosti snova o stapanju, o čudu koje će naše atomske jezgre raspasti u ekstazi do neprepoznatljivosti i pretopiti nas u jedno biće - jednom i zauvijek.

Vjerujem da nas je to i udaljilo. Tada još nismo znali umjetnost sjedenja u tišini, blagoslov zadubljenosti u sebe, zahvalnost na odlasku koji nas uvijek vraća domu, smirenu glazbu okretanja ključa u bravi, šum okrenute stranice knjige i zvuk naočala spuštenih na stol...

Susreti su nam iznimno rijetki i nikada ne potraju onoliko koliko bismo željeli. Jedno od nas uvijek mora nekamo. Uvijek u trenutku kada se tišina oglasi poput ruku nježno položenih na ramena, kada nam se oči zasite interpretacija svakodnevice i postanu zrcala,  kada se prostor i vrijeme zakrive u dva milimetra udaljenosti malih prstiju naših šaka, kada nam udah postane duži od izdaha, kada se izgovori potreba novog susreta, jednom, u nekom nelinearnom vremenu.

Kako stvari stoje, najvjerojatnije - u vječnosti.
Objavio prolazni u 21:03 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (18) | Pošalji komentar
Free Counters