Nije mi trebao reći niti riječ. Dovoljno je bilo da zakoračim u njegov sublimat svijeta, svemir sveden sa svjetskih pozornica i televizijskih ekrana iz tlapnji na deset četvornih metara stvarnosti krcate računalima, cd-ima, razbacanim skicama nikad dovršenih ilustracija, pjesama, pisama... U besmislenim podsjetnicima na nedefiniranu prošlost prekrcanih polica, ošamario me zvuk predobro mi znanih Octeto Piazzolle. Soledad. Obično nakon šesnaestog takta poželim počiniti samoubojstvo, što je Vilka beskrajno zabavljalo i što je vrlo dobro znao koristiti kao povremenu glazbenu scenografiju u nekim, chivasom začinjenim, davnim zajedničkim karminama životu... Jedino, izostalo je dječačko hihotanje. Štoviše, nije me niti pogledao, zadubljen u sučelje skypea na računalu, drhtave desne šake na mišu. Njegov me profil zamolio da sjednem. Negdje. Gdje pronađem odgovarajuće mjesto.
Opet je popušio. Znao sam. Idiot je opet dozvolio da ga se navuče. To je jednostavno vrištalo iz nekontroliranog titranja njegovog desnog očnog kapka, zakrivljenosti usana iz kojih je grčem istjerao krv, iz lûka obrve i staklenog pogleda, pravilnog, ritmičkog disanja kojim se uvijek u traženju balansa na rubu kolapsa fokusirao na otkucaje srca, fragment stvarnosti kojeg je nazivao svojim 'sidrom'. Čaša chivasa na dohvat činila se netaknutom.
'E, baš ti hvala. K'o da si znao...'- potkopavao sam uzimajući je sa stola.
'Ok. Koja te sad pak samljela?' upitao sam kroz gutljaj tek toliko da mu dam do znanja da mi je sve jasno, tonom koji nije ostavljao nedoumica kako nemam namjeru slušati tirade poput onih o Crvenokosoj. Šutio je, puštajući da se Soledad ljepljivo razlijeva svojom latetntnom suicidalnošću kroz plavilo dima cigarete što je dogorijevala u davno ispražnjenoj pepeljari i sa zadnjim tonom pjesme lagano, režiranom usklađenošću, pognuo glavu i zarotirao foteljom prema meni. Pogledao me preko naočala ozbiljnošću koju nisam vidio od trenutka kada je saznao da će postati otac, kada je prvi puta u jedva vidljivim otkucajima svoje ultrazvučne preslike naslutio rekvijem za iluzije o besmrtnosti maštarija koje će 'jednom, negdje, nekako' biti životnije od njegova života i suočio se s postvarenjem do tada tek intelektualnog scherza: s odgovornošću.
'Nemoj me jbat da ćeš opet postati...' - i prije nego što sam dovršio rečenicu prekinuo me blagim pokretom kažiprsta.
'Sad malo šuti, ok?'- rekao je tiho, oduzimajući mi prostor za ikakav odgovor.
'Dakle... Ti i ja smo skoro pa četrdeset godina frendovi i prošli smo zajedno takva sranja kakva ne prođu mnogi ni u četrdest života, valjda. Znaš sve o meni i ja znam sve o tebi. Pa ipak...'
Naježio sam se. Ovo nije izgovarao Vilko od jučer. Ovo nije Vilko kojega sam išamarao kad mi je slomio kamiončić u pješčaniku, niti Vilko kome sam držao maramicu na razbijenoj arkadi, niti Vilko s kojim sam pijano teturao Terazijama tražeći hotel 'Union', niti Vilko koji korača Stradunom s nevjericom da je san o najvećoj pozornici pred njim, niti Vilko sklupčan grčem odbačenoga u kutu netom uređene dječje sobe... Ovo definitvno nije Vilko kojega bi Prvovenčana vidjela kao spasitelja, Drugovenčana kao sredstvo samorealizacije, Crvenokosa kao nestvarnog i bespolno opasnog izvanzemaljca. Ovog Vilka vidim po prvi put dok se smiješi poput avatara pred kojim je planet zrnce prašine na zrnu pijeska.
'...neke sam ti stvari morao prešutjeti. I za to te molim da mi oprostiš, ok?'
Nisam rekao ništa. Samo sam dovršio gutljaj chivasa.
'Prije kojih godinu i pol dana u život mi je ušetao gost o kojem nisam želio govoriti.'
Upzdumterinu postao je gay - presjeklo me grčem u želucu. Vjerojatno sam i problijedio jer je odmah izreagirao:
'Bez brige. Znam što misliš i odmah da ti kažem - ne. Iako, nije da ti nisi, jel'te, jedan markantan muškarac...' - i prasnuo u smijeh. Ja sam ga elegantno, s osmijehom, ali i s olakšanjem, poslao u majčinu.
'Godinu i pol dana promatram kako moj gost sve više postaje dijelom mene, raste, razvija se, prilagođava se mojim dnevnim navikama. Ali, mislim da je stiglo vrijeme da se razdvojimo...'
'Dobro, a koji je tebi kuac? Št' sereš, majmune?' - prekipjelo mi je.
'Moram se riješiti tumora.' - doletjelo je kroz nasmiješeni pogled iz naočala.
Natočio sam duplu dozu i pogledao prema prozoru. Snježilo je. Zagreb se nestvarno bijelio u mliječi što se poigravala uličnom rasvjetom vukući me u rascjep što je bljeskom osvjetljavao svaku jbnu stopu četrdesetogodišnje prtine dvojice neodraslih idiota, na putu u ništavilo. Koje se u svoj svojoj demonskoj prijetnji ukazalo u jednoj, jedinoj riječi.
'Gdje je?'
'Popzdit ćeš od smijeha...'
'Ne jbi nego kaži!'
'Na dupetu.'
Urlali smo od smijeha, grčili se u hihotu, hvatali zrak mlatarajući rukama, lupali se po koljenima, plakali...
'E, jbote, Vilko... tebi ni tumor ne može izrasti na nekom pametnijem mjestu!'
'Št' te briga, tebi niti neće narasti, da se ne otruje!'
I smijali smo se. Smijali. Smijali. Dok smijeh nije preminuo u bezglasju pogleda kojim smo jedan drugome pokušali izreći neizrecivo.
'No, dobro.'- prekinuo je tajac točeći novu rundu. 'Još se ne zna je li zao ili manje zao, ali... Dao mi je materijala za razmišljanje, majku mu njegovu bezobraznu.'
'Jel' zna djetešce?'
'Nitko osim tebe. I Malene.'
'Koje Malene, jbote?'
'Polako. Reći ću ti...'
Opet je popušio. Znao sam. Idiot je opet dozvolio da ga se navuče. To je jednostavno vrištalo iz nekontroliranog titranja njegovog desnog očnog kapka, zakrivljenosti usana iz kojih je grčem istjerao krv, iz lûka obrve i staklenog pogleda, pravilnog, ritmičkog disanja kojim se uvijek u traženju balansa na rubu kolapsa fokusirao na otkucaje srca, fragment stvarnosti kojeg je nazivao svojim 'sidrom'. Čaša chivasa na dohvat činila se netaknutom.
'E, baš ti hvala. K'o da si znao...'- potkopavao sam uzimajući je sa stola.
'Ok. Koja te sad pak samljela?' upitao sam kroz gutljaj tek toliko da mu dam do znanja da mi je sve jasno, tonom koji nije ostavljao nedoumica kako nemam namjeru slušati tirade poput onih o Crvenokosoj. Šutio je, puštajući da se Soledad ljepljivo razlijeva svojom latetntnom suicidalnošću kroz plavilo dima cigarete što je dogorijevala u davno ispražnjenoj pepeljari i sa zadnjim tonom pjesme lagano, režiranom usklađenošću, pognuo glavu i zarotirao foteljom prema meni. Pogledao me preko naočala ozbiljnošću koju nisam vidio od trenutka kada je saznao da će postati otac, kada je prvi puta u jedva vidljivim otkucajima svoje ultrazvučne preslike naslutio rekvijem za iluzije o besmrtnosti maštarija koje će 'jednom, negdje, nekako' biti životnije od njegova života i suočio se s postvarenjem do tada tek intelektualnog scherza: s odgovornošću.
'Nemoj me jbat da ćeš opet postati...' - i prije nego što sam dovršio rečenicu prekinuo me blagim pokretom kažiprsta.
'Sad malo šuti, ok?'- rekao je tiho, oduzimajući mi prostor za ikakav odgovor.
'Dakle... Ti i ja smo skoro pa četrdeset godina frendovi i prošli smo zajedno takva sranja kakva ne prođu mnogi ni u četrdest života, valjda. Znaš sve o meni i ja znam sve o tebi. Pa ipak...'
Naježio sam se. Ovo nije izgovarao Vilko od jučer. Ovo nije Vilko kojega sam išamarao kad mi je slomio kamiončić u pješčaniku, niti Vilko kome sam držao maramicu na razbijenoj arkadi, niti Vilko s kojim sam pijano teturao Terazijama tražeći hotel 'Union', niti Vilko koji korača Stradunom s nevjericom da je san o najvećoj pozornici pred njim, niti Vilko sklupčan grčem odbačenoga u kutu netom uređene dječje sobe... Ovo definitvno nije Vilko kojega bi Prvovenčana vidjela kao spasitelja, Drugovenčana kao sredstvo samorealizacije, Crvenokosa kao nestvarnog i bespolno opasnog izvanzemaljca. Ovog Vilka vidim po prvi put dok se smiješi poput avatara pred kojim je planet zrnce prašine na zrnu pijeska.
'...neke sam ti stvari morao prešutjeti. I za to te molim da mi oprostiš, ok?'
Nisam rekao ništa. Samo sam dovršio gutljaj chivasa.
'Prije kojih godinu i pol dana u život mi je ušetao gost o kojem nisam želio govoriti.'
Upzdumterinu postao je gay - presjeklo me grčem u želucu. Vjerojatno sam i problijedio jer je odmah izreagirao:
'Bez brige. Znam što misliš i odmah da ti kažem - ne. Iako, nije da ti nisi, jel'te, jedan markantan muškarac...' - i prasnuo u smijeh. Ja sam ga elegantno, s osmijehom, ali i s olakšanjem, poslao u majčinu.
'Godinu i pol dana promatram kako moj gost sve više postaje dijelom mene, raste, razvija se, prilagođava se mojim dnevnim navikama. Ali, mislim da je stiglo vrijeme da se razdvojimo...'
'Dobro, a koji je tebi kuac? Št' sereš, majmune?' - prekipjelo mi je.
'Moram se riješiti tumora.' - doletjelo je kroz nasmiješeni pogled iz naočala.
Natočio sam duplu dozu i pogledao prema prozoru. Snježilo je. Zagreb se nestvarno bijelio u mliječi što se poigravala uličnom rasvjetom vukući me u rascjep što je bljeskom osvjetljavao svaku jbnu stopu četrdesetogodišnje prtine dvojice neodraslih idiota, na putu u ništavilo. Koje se u svoj svojoj demonskoj prijetnji ukazalo u jednoj, jedinoj riječi.
'Gdje je?'
'Popzdit ćeš od smijeha...'
'Ne jbi nego kaži!'
'Na dupetu.'
Urlali smo od smijeha, grčili se u hihotu, hvatali zrak mlatarajući rukama, lupali se po koljenima, plakali...
'E, jbote, Vilko... tebi ni tumor ne može izrasti na nekom pametnijem mjestu!'
'Št' te briga, tebi niti neće narasti, da se ne otruje!'
I smijali smo se. Smijali. Smijali. Dok smijeh nije preminuo u bezglasju pogleda kojim smo jedan drugome pokušali izreći neizrecivo.
'No, dobro.'- prekinuo je tajac točeći novu rundu. 'Još se ne zna je li zao ili manje zao, ali... Dao mi je materijala za razmišljanje, majku mu njegovu bezobraznu.'
'Jel' zna djetešce?'
'Nitko osim tebe. I Malene.'
'Koje Malene, jbote?'
'Polako. Reći ću ti...'