Čuo sam se maloprije s jednim od mojih prijatelja s neta, mada je takva karakterizacija našega prijateljstva već debelo otrcan izraz s obzirom na brojne zarakijane večeri koje smo proveli raspravljajući o estetici, metafizici, mizantropiji, hipokriziji, religiji... Zapravo, čini mi se da je najosjetljivije biće koje sam ikada upoznao. Ne samo da je s vremena na vrijeme reagirao poput empata, nego je znao vrlo koncizno sročiti cijelu filozofiju trenutka i cijele naše rasprave kreativno uništiti do sukusa. No, dakle, javio se. Blago pripit, što mu definitivno nije karakteristika. Pomalo nesuvisao, što je, ruku na srce, ponekad znao biti. I izgovorio mi svoju priču o, nažalost meni klasičnom obrascu sukoba ljubavi i prijateljstva prema ženi. Kako znam da je tip sam već godinama, mislim skoro pet, ako ne i više, totalno me zbunio uopće spominjući postojanje neke osobe (da ne pišem: ženske - to mi se, u njegovom slučaju, čini kao pejorativ). Ali, moja je zbunjenost eskalirala tek u trenutku kada mi je poslao poruku koju je njoj poslao. U trenutku mi se pretvorio u paradigmu cijele naše generacije, koja je, eto, negdje usput, izgubila doticaj s onim što oni koji su rođeni poslije nas doživljavaju normom i 'stvarnošću'. Zamolio sam ga da objavi poruku kao post. Odbio je. Potom smo preko telefona zveknuli tri Chivasa (on sigurno je, pouzdano, znam čovjeka). Zatim je pristao, ali ne na svome blogu, ne pod svojim nickom. I tek nakon što obavi editiranje svih dijelova koji bi moguće mogli otkrivati identitet osobe kojoj je pisao. Odgovarao je na njezino pitanje: u čemu je 'point' cijele današnje prepiske s njom (parafraziram, jasno...)
"E pa jebeni je point u tome da mi je pun kufer (da te citiram, cijenjeni kolega) epizodnih uloga kad mi cijelo biće stvoreno da budem glavna rola. I više nikada, jebeno nikada, neću pristajati na manje od toga. I pun mi je kufer (fakat je mrak fora) vlastitih nedojebenih riječi i cendranja, držanja imaginarnih ručica pod još više imaginarnim mjesečinama dok ih kojekakve spodobe rasturaju plahtama, pun mi je kufer (jbte, kako to dobro zvuči) trijezne glave koja uvijek zamišlja idealne ishode i zidova koji su tvrđi od nje. Jbte, pun mi je kufer života u kojem se život stalno odgađa ili čeka da se dogodi, u kojem je jedini default čekanje čekanja i samotna šetnja mokrom cestom dok odlaze autobusi. Pun mi je kufer ramena za plakanje i pogleda koji sve razumije. Pun mi je kufer maštanja. Pun mi je kufer pokušaja da opišem svoj svijet i svoje osjećaje. Pun mi je kufer stalne želje da sebe i druge objasnim svemiru. Pun mi je kufer riječi koje su se istrošile uporabom. Pun mi je kufer jer sve što vidim oko sebe nije ništa drugo do 'deja vue'. Sve je već viđeno. Sve se jbno ponavlja u pravilnim razmacima i poput reprize inače izvrsnoga filma s vremenom postaje - dosadno. Predvidljivo. Prepoznatljivo. Nezanimljivo. I jbno bolno. Jer podsjeća na onu 'sjajnu' latinsku izreku kojom su nas filali u klasičnoj: 'Repetitio mater studiorum est.' 'Ponavljanje je majka znanja'. Majeskuac. Vjerojatno mi je vrijeme za promjene. Vjerojatno mi je vrijeme da kao i obično kada postane besmisleno okrenem leđa i odhebem put zalazećeg sunca (kao svaki pravi glavni junak dobrih starih holivudskih filmova) u velikom finalu.
Umoran sam od uzaludnosti onoga što živim. I na stranu svi izazovi kreative, sjajne i otvorene mogućnosti... ali - jbte, ja sam to sve već živio! Imam dojam da sam sve već vidio i probao. I to me ždere. Jednako kao i činjenica da sam sam. Od čega sam isto umoran. I ne pomaže tu nikakva dobra želja niti ne znam kakvo 'obećanje' tipa - bit će bolje. Ma, neće, dragi prijatelju. Bit će samo onako kako treba biti. Niti bolje niti lošije. A, vidiš, prokletstvo je samo u tome što se povijest ponavlja - predvidljivo.
Jamačno bi neki duhovnjak ukazivao na moje 'pogreške' i 'krive izbore', nbjemga. Sorry. Imam samo sebe. Što je, koliko primjećujem, 'fantastičan' doseg svemira. Nije da ja sebe ne volim. Samo, volio bih to vidjeti i u tuđim očima. Već jedanput. Za ozbač. Ili znati da je fajrunt. Jer, sve skupa i liči na fajrunt.
Ok.
Ludilo je počelo. Sad ću se malo izolirati uz još iber chivasa (s dužinom na a, dramatike i duhovitosti radi). Dok se ne složim u neku atomsku strukturu podobniju trenutku prostor-vremena.
I daj, molim te, odjebi me jedanput zauvijek. Kuiš da ti idem na živac. Da ti razjebem koncepciju u trenutku. Jel ti to treba? Pa ne treba. Ebiga, ja to sam očito nisam u stanju... još uvijek. Ili me izdrži i ovakvog, kaaznam.
Zapravno ne znam ništa. Više ne znam što bih uopće i mislio o sebi, tebi, njoj, bilo kome. Idem uzeti pauzu. Jednu, onak', životnu pauzu. Do sutra, prekosutra, whatever... Bez ljutnje, molim. Nisam jednostavan prijatelj. Ali, 'when goings get tough, the tough get going...'."
Ne znam što i je li mu odgovorila. Zapravo je i potpuno nevažno. Sutra bih ga trebao vidjeti. Zaista mislim, trebao! Ne zbog rakijanja, već zbog samo jednog frendovskog udarca po ramenu. I da bih mu rekao: "Welcome to the club! Once again..."
"E pa jebeni je point u tome da mi je pun kufer (da te citiram, cijenjeni kolega) epizodnih uloga kad mi cijelo biće stvoreno da budem glavna rola. I više nikada, jebeno nikada, neću pristajati na manje od toga. I pun mi je kufer (fakat je mrak fora) vlastitih nedojebenih riječi i cendranja, držanja imaginarnih ručica pod još više imaginarnim mjesečinama dok ih kojekakve spodobe rasturaju plahtama, pun mi je kufer (jbte, kako to dobro zvuči) trijezne glave koja uvijek zamišlja idealne ishode i zidova koji su tvrđi od nje. Jbte, pun mi je kufer života u kojem se život stalno odgađa ili čeka da se dogodi, u kojem je jedini default čekanje čekanja i samotna šetnja mokrom cestom dok odlaze autobusi. Pun mi je kufer ramena za plakanje i pogleda koji sve razumije. Pun mi je kufer maštanja. Pun mi je kufer pokušaja da opišem svoj svijet i svoje osjećaje. Pun mi je kufer stalne želje da sebe i druge objasnim svemiru. Pun mi je kufer riječi koje su se istrošile uporabom. Pun mi je kufer jer sve što vidim oko sebe nije ništa drugo do 'deja vue'. Sve je već viđeno. Sve se jbno ponavlja u pravilnim razmacima i poput reprize inače izvrsnoga filma s vremenom postaje - dosadno. Predvidljivo. Prepoznatljivo. Nezanimljivo. I jbno bolno. Jer podsjeća na onu 'sjajnu' latinsku izreku kojom su nas filali u klasičnoj: 'Repetitio mater studiorum est.' 'Ponavljanje je majka znanja'. Majeskuac. Vjerojatno mi je vrijeme za promjene. Vjerojatno mi je vrijeme da kao i obično kada postane besmisleno okrenem leđa i odhebem put zalazećeg sunca (kao svaki pravi glavni junak dobrih starih holivudskih filmova) u velikom finalu.
Umoran sam od uzaludnosti onoga što živim. I na stranu svi izazovi kreative, sjajne i otvorene mogućnosti... ali - jbte, ja sam to sve već živio! Imam dojam da sam sve već vidio i probao. I to me ždere. Jednako kao i činjenica da sam sam. Od čega sam isto umoran. I ne pomaže tu nikakva dobra želja niti ne znam kakvo 'obećanje' tipa - bit će bolje. Ma, neće, dragi prijatelju. Bit će samo onako kako treba biti. Niti bolje niti lošije. A, vidiš, prokletstvo je samo u tome što se povijest ponavlja - predvidljivo.
Jamačno bi neki duhovnjak ukazivao na moje 'pogreške' i 'krive izbore', nbjemga. Sorry. Imam samo sebe. Što je, koliko primjećujem, 'fantastičan' doseg svemira. Nije da ja sebe ne volim. Samo, volio bih to vidjeti i u tuđim očima. Već jedanput. Za ozbač. Ili znati da je fajrunt. Jer, sve skupa i liči na fajrunt.
Ok.
Ludilo je počelo. Sad ću se malo izolirati uz još iber chivasa (s dužinom na a, dramatike i duhovitosti radi). Dok se ne složim u neku atomsku strukturu podobniju trenutku prostor-vremena.
I daj, molim te, odjebi me jedanput zauvijek. Kuiš da ti idem na živac. Da ti razjebem koncepciju u trenutku. Jel ti to treba? Pa ne treba. Ebiga, ja to sam očito nisam u stanju... još uvijek. Ili me izdrži i ovakvog, kaaznam.
Zapravno ne znam ništa. Više ne znam što bih uopće i mislio o sebi, tebi, njoj, bilo kome. Idem uzeti pauzu. Jednu, onak', životnu pauzu. Do sutra, prekosutra, whatever... Bez ljutnje, molim. Nisam jednostavan prijatelj. Ali, 'when goings get tough, the tough get going...'."
Ne znam što i je li mu odgovorila. Zapravo je i potpuno nevažno. Sutra bih ga trebao vidjeti. Zaista mislim, trebao! Ne zbog rakijanja, već zbog samo jednog frendovskog udarca po ramenu. I da bih mu rekao: "Welcome to the club! Once again..."
, zato je, možda bolje, da ostane na Čivasu još neko vreme dok sasvim ne utrne. Stvarnost nikad nije bila od pomoći