Poslijepodnevni susreti u omiljenoj birtiji znaju imati čudesne highlighte. I, jasno, tko prednjači? Debilko. Posebno nakon trećeg Chivasa. Tada mi je najslađe nategnuti ga. Pitam ja njega, tako, iz proračunate zajebancije, jeli ti, Vilko, ajde ti meni, Debilko, reci, ajde, što ti misliš što je tvoj najveći problem u ovome trenutku, ajde, aj-de da ču-jem, ajde.
Na trenutak je zastao, počešao desni obraz, kutove usnica blago svinuo prema dolje (pritom, naravno, podižući obrve iznad razine okvira naočala) i skrećući pogled dolje desno počeo seruckati nešto kao: kakavjebeniproblemjeboteproblemnemamproblema... A onda je pukao:
'JA SAM IZVAN SVAKE KONKURENCIJE!
Jesam (koliko se sjećam, hm..), štonosekaže, laver. Jel' mogu učiniti da se žena osjeća obožavanom? Mogu. Jel' joj mogu skidati zvijezde s neba? Mogu. Jel' ju mogu satrti ljubavlju? Mogu. E, ali nisam, štosenokaže, provajder. Imam li auto? Nemam. Prodan. Gdje mi je chopper? Prodan. Jel' imam svoju firmu? Imam. A jel' imam plaću par soma jura? Nemam. Minimalac. Jel' imam svoj stan? Nemam. Ostavio ga djetešcetu. I drugovjenčanoj, jasno. Podstanar, ali, čini mi se ne još zadugo. Jer mi najamnina počinje nagrizati supstancu i, po svem sudeći, ponovno ću postati noćnom morom svojih staraca. U mojim godinama!?!
Ukratko, koja bi me htjela? Sigurno ne ona koju bih ja htio.
A o njoj najviše volim pisati. I to je ono što radim dobro. I znam svirati. Fakat dobro. I znam crtati. Neloše. I znam, još svašta znam. O ljudima. O stvarima. O onome što se ne vidi nego samo osjeća. Znam puno o Svemiru. Ne onome sa zvijezdama i planetima, nego o onome drugome. Znam liječiti dodirom. Znam slušati. Znam fakat svašta. Ali, jebiga, nisam provajder... Što me stavlja izvan konkurencije. Po defaultu. I što sad? Ništa.'
Ništa. Ubili smo još jednu rundu. Onda je on otišao na probu, a ja kući. Tramvajem. U podstanarski stan. Za koji valja platiti najamninu za koji dan, a plaća kasni. Do hladnjaka u kojem je jedno dobro ohlađeno pivo i čokolada od prije dva mjeseca. I hrpa rublja koju bi večeras valjalo izglačati...
A baš mi se ne da.
Na trenutak je zastao, počešao desni obraz, kutove usnica blago svinuo prema dolje (pritom, naravno, podižući obrve iznad razine okvira naočala) i skrećući pogled dolje desno počeo seruckati nešto kao: kakavjebeniproblemjeboteproblemnemamproblema... A onda je pukao:
'JA SAM IZVAN SVAKE KONKURENCIJE!
Jesam (koliko se sjećam, hm..), štonosekaže, laver. Jel' mogu učiniti da se žena osjeća obožavanom? Mogu. Jel' joj mogu skidati zvijezde s neba? Mogu. Jel' ju mogu satrti ljubavlju? Mogu. E, ali nisam, štosenokaže, provajder. Imam li auto? Nemam. Prodan. Gdje mi je chopper? Prodan. Jel' imam svoju firmu? Imam. A jel' imam plaću par soma jura? Nemam. Minimalac. Jel' imam svoj stan? Nemam. Ostavio ga djetešcetu. I drugovjenčanoj, jasno. Podstanar, ali, čini mi se ne još zadugo. Jer mi najamnina počinje nagrizati supstancu i, po svem sudeći, ponovno ću postati noćnom morom svojih staraca. U mojim godinama!?!
Ukratko, koja bi me htjela? Sigurno ne ona koju bih ja htio.
A o njoj najviše volim pisati. I to je ono što radim dobro. I znam svirati. Fakat dobro. I znam crtati. Neloše. I znam, još svašta znam. O ljudima. O stvarima. O onome što se ne vidi nego samo osjeća. Znam puno o Svemiru. Ne onome sa zvijezdama i planetima, nego o onome drugome. Znam liječiti dodirom. Znam slušati. Znam fakat svašta. Ali, jebiga, nisam provajder... Što me stavlja izvan konkurencije. Po defaultu. I što sad? Ništa.'
Ništa. Ubili smo još jednu rundu. Onda je on otišao na probu, a ja kući. Tramvajem. U podstanarski stan. Za koji valja platiti najamninu za koji dan, a plaća kasni. Do hladnjaka u kojem je jedno dobro ohlađeno pivo i čokolada od prije dva mjeseca. I hrpa rublja koju bi večeras valjalo izglačati...
A baš mi se ne da.
