bolna je ceznja za roditeljima,
kao slatko majcinsko mleko;
i vecno,braca su nam sveci,
to je unikatna krv koja nas zove.
A srce prestaje da kuca
kad oci ne vide ljubav,
i,tesko,mogu prodreti,
krojeci stazu kroz secanja.
To je teret koji jedva nosim,
i misli bez prestanka;
koje, zaustaviti ne mogu,
osecam ih kako prolaze,a proci nece.
I vreme koje se u proslosti vrti,
je ogledalo njihovog lika;
jedan krug,koji se ne otvara,
zarobljen u nesto...ili nista.
I sve se svodi na apsurd,
u misteriji se sliva vera,
da postacu smiren od gluvog vetra,
vladara mracnih sila.
A vrela osecanje se gube u eter,
progutana ozonskim rupama secanja;
zbog njih se osecam prazan,
kad,bez njih,sam zauvek nem?!
