Tezak je zalazak sunca na krvavom horizontu
U parku lipe u cvetu zagusuju vazduh
i tako je napeta purpurna tisina
da osecam u sebi neki zaguseni plac.
U dubini moje duse pojaljuje se ona...
duboki joj pogledi govore kroz suze,
a glas joj kroz sapat treperi.
odavno poznajem njen imaginarni lik...
Oduvek me je nezno grdila:
-Zasto se uvek dizes protiv sebe;
Sve sto je lepo u dusi ti se smrzava
zrtvujuci svoje mladalacko seme?
cuvaj je jer je prolazna i vise je neces naci.
-Cuti,ogovoram,draza mi je moja bol,
kroz nju ja sebe u besmrtnost uzdizem.
Bas me briga,ako patim kad patim u tisini
kad nikoga ne kinjim i ne kunem i ne trazim milost,
kad ne verujem niusta i u nikoga!
Ljubav je zatovr;Izdaja-umiljatost;
Nada?Cemu se jos imam nadati?
Kao sto bezbrizno zivim bez vere
tako cu znati da umrem bez greha.
Sto pre nek dodje,da mi donese mir
primicu je smiren i bez reci-
da bih mogao odbiti i tad sazaljenje
najuricu secanja i prizvacu zaborav
da bi mi uspavalo svrsetak,pocetak spokoja.
