29/3/2007, 01:43
Bojim se.
Čega?
Pa nas dvoje zajedno.
Ha? Pa mi nismo zajedno.
E da, ko uvijek pametno.
Suvišno je ponekad crtati objašnjenja u raznim bojama kada kao sugovornika imaš daltonistu. Nagluhog daltonistu. Ima onih koji na savršeno postavljeni odgovor postave tako nemaštovito krivo pitanje.
„Nemoj me shvatiti pogrešno,
Nemam namjeru zvučat utješno,
Ja kraj tebe ne bi nikad bila žena,
Odlazim, ostaje ti moja sjena.“
Naginjanje samo sebi svojstvenom odmicanju od stvarnosti liječi. Pleši lošu salsu na zvukove tanga. Receptore ionako sami sebi kalibriramo. Pjevaj sa ciganima, na krijesovima, u toplim ljetnim noćima, pokoja kaplja znoja neka ostavi trag divljim zvjerima da te opet pronađu. U brlogu mrkog medvjeda zima će ti dati spokoja, kada te neki puni mjesec ne natjera u čopor vukovima, i tamo zavijaj satima, radi igre sa okolnim selima. Uzmi si predah da bi te neka grabežljiva sova naučila onim mudrim stvarima iz doba djetinjstva, i nemoj joj zaboraviti nacrtati naočale. Ne nisi skrenula, samo si se vratila u onaj scenarij koji si prekinula kada si odrasla.
Nema smisla da kuća lutaka, ne ona koja ti je kao velikoj kroz ruke prošla, već ona sa već postavljenim stolićem sa čajnikom i šalicama, zjapi prazna. Kupi si prevelike cipele, i predugačke lančiće, šešir kao u filmske zvijezde i predrečavi ruž za usne. A onda reci svijetu: evo me.
* ovo je post iz arhive, pisan davno, perom koje je služilo za loša raspoloženja, i osjenćan pastelnim bojama na kraju, kao najava onog što je trebalo doći. Nakon dugog vremena se osjećam kao prorok. Ako sam ikad sanjala (a zna se da jesam) nisam mogla ni sanjat da čuda postoje. Onako, u stvarnosti. I nekako mi se čini da bi mogla samo takav bučkuriš od riječi složit, a od njih sam umorna. Za jedno barem milijardu godina. Zato sve manje pričam, i sve više osjećam. Slušam ono što se ne govori. I dišem. Stvarno dišem. Stvarno dišem kraj tebe, tebe s kraja balade. Onaj koji naiđe kad se svjetla pogase, kad sjetni blues tjera na stiskavce. I stisnem se, ne bojim se čarolije. I znaš da ti vjerujem, nakon dugo vremena. Ne želim drugačije, za ono zajedničko buđenje, za ono zajedničko planiranje.
27/3/2007, 10:13
From my hands I could give you
Something that I made
From my mouth I could sing you another brick that I laid
From my body I could show you a place God knows
26/3/2007, 19:57
Nimalo izgubljena,
Karte svemira, urota neizbježna
Dogovor svakog pregiba
Tetovažama tvojim ogrnuta.
Prebirem karamele pod jezikom, zamišljena,
Iz svake med poteče, terapija
Na omotu vidim napomenu: „Kad me poželiš“
Trenutni nadomjestak, danak razdvojenosti.
Splest ću se oko tebe poput bršljana,
Oduzet hranu onim ostacima korova,
Pustit korijene kod svih tvojih nagona, stanica
(ako to već nisam napravila).
Pogled ispod orbva, igra potpuno smiona
Odmetništvo od svih inhibicija, urota sreće,
Potpuna satisfakcija
U mom svijetu sam ja Pipi Duga Čarapa
I sve je moguće ako je želja dovoljno jaka.
Plesat ću sa proljetnim kišama,
Dizat svijet u nebo sa posljednjim burama,
Pričat ponekad sa ugašenim vulkanima
Šetat bosa po gejzirima, mješat krv sa vampirima...
I takva ću ti biti u mislima...
25/3/2007, 18:30
Draga Lasta mi je spremila par riječi, a ja sam zadaće uvijek pisala, pa nije bio red da ovu preskočim, molim samo da se uzme u obzir da sam ju pisala, a u biti mi nekako danas pasala šutnja, zbog nekih dojmova koji sjedaju na svoje mjesto :))
Znam da nam je u pronalaženju pomogla duga. Baš ona njena ZELENA nijansa koja je napravila najljepši luk. Poput raspona tvojeg zagrljaja. Poput pastelne boje travnjaka nekih novih, zajedničkih, svim srcem ostvarljivih snova. Boja mira kojeg osjećam kad ravnomjerno dišeš meni u vrat s glavama na istom jastuku.
I ne bojim se otkucaja kazaljki u PONOĆ. Može se cijeli svijet pretvorit u bundevu, a ti ćeš i dalje biti u mojim očima. Tako blizu čak i kad nam zakucaju na vrata ti kilometri koje djelimo sa starim autobusima, svakojakim suputnicima, čekanjima na granicama i prergštom sakupljenih emocija.
Nemam ti ja ništa protiv da me prisvoje tvoji OKOVI. U nijednima nisam bila sigurnija. Okovi u kojima nikad nisam bila slobodnija. Napravljeni po mjeri mojih zapešća, poput safirnih narukvica, poput svile i kadife tvojih dlanova. Čvrsti stisak samo po mojim parametrima rađenih dodira. Pa me drži tako zarobljenu i zaljubljenu, tako daleko od bola.
Igra se ŽUDNJA sa našim plahtama. Krevet kojeg spremim i ne gledam dok te nema. A smješkamo se poslije oboje preplašenom pogledu nakon sudara prepona. U trenutku shvatim količinu drhtaja. Zahvaljujem ti se na tim suzama oslobođenja, otkrivenja, povezivanja, jer nikad nijedne nisu tako pristajale mojim obrazima.
Na KLIN objesim sva oružja za borbu protiv ukorjenjenih strahova. Ispireš ih strpljenjem kojim mi pričaš o vjeri da bi bio grijeh odustati od budućnosti. I znam da ti nedostajem u svakodnevnim ritualima, pa skupljam snagu da što prije dođe dan kad ću naslonjena na tvoje rame čitati knjigu i jednim okom s tobom pratiti utakmicu, bez osjećaja da gubimo vrijeme, jer ćemo imati svo vrijeme ovoga svijeta.
23/3/2007, 18:11
So if you're careful
you won't get hurt
but if you're careful all the time
then what's it worth?
22/3/2007, 16:54
Imam ponekad po džepovima karte za koncerte
filharmonija kojima ne pripadam.
I mješam ih sa odbačenim papirićima
računa za kruh i sol.
Tramvajske karte cvikane sa pogrešne strane,
ako naiđe neka kratkovidna kontrola,
i pregršt isprika jer ne znam gdje je moja stanica.
Kontrolor me upozori na strah i bol.
Oltare za sve pokopane probisvjete,
fenjere koji me vjerno prate, popločane ulice odavde do Oza.
Pa lupam petama, u više navrata po 3 puta,
probudim brda i dol.
Zemljovidi na kojima samo pokoja obratnica može odvesti
na istok, na brod pun mirodija.
Svila, klinčići, mošus, zrno riže za dobar put.
Možda je ovaj put car stvarno gol.
Na ribežu za muškatne oraščiće se borim sa lubenicama,
i jednu po jednu vadim koštice.
Da mi ne zapnu u grlu, mislim da to može nešto promjenit.
Ko fol.
20/3/2007, 08:36
Pa te pitam: Smijem li reći?, a tebi oči već sve govore. A ja opijena, tobom, šutim da sam ti to već rekla dok sam te snenog gledala. Ti mi kažeš: Aha. Mislim spava, nema pojma da sam tu ja. A kad se maknem na drugu stranu kreveta, ruka ti odluta do moga struka, da me stisneš k sebi, da ne budem daleka. Smiješim se tad, poprilično sigurna, da nijednom neću zažaliti što sam te blizu pustila.
Znaš da se klinka zaljubila, pričam sa svojim duhom sa druge strane ramena. Ova klinka nema vremena za biti daleko od njegovog jezika. Ova djevojčica ima bajku koju joj crta njegov dah po žilama. Ne, nisam opet zaljubljena u nekog mangupa. Osjetim usne kako mi kažu da sam se baš u krilo uklopila. Ja samo stavim guzu na toplo i znam da se potpuno slažem sa tvojim preponama.
Znaš, nisam se dala u dlanove izgubljenog klipana. Ovi dlanovi kad me drže nemaju dvojbi pod prstima, da... ja sam jedina. Pa vidim kako me traži da mu budem pored obraza, a ja? Ja se priljubim, onako toplo sanjiva. Nema smisla da se opirem, ne tjera me da budem ranjiva.
Znaš, ova djevojčica sada ima 2 klikera, koji i iza zatvorenih vjeđa paze na njena maštanja, uvuku se u njih, opipljiva čarolija. Znaš, ova klinka ima čovjeka od velikih planova, a šta da radim osim da se složim sa njima, znam da mi je to sudbina, svaki dan gozba za osjetila.
Znaš, ova žena sada ima snažnu žudnju među bedrima, žudnju koju održavaju uigrani pokreti, još od prvog dodira. Ova žena ima buktinju negdje u dnu leđa, tamo gdje kad sam u naručju osjetim kako pulsira. Pa se jutrom budim ranije, samo kako bi ga udisala.
19/3/2007, 10:28
Po staklu rasuta.
U kosi skupljena
Sa kapljom pelina pored usana
(iz uspomena)
Od ugriza obrana
Za još jedno jutro rođena.
Svakodnevnica svestrana,
Nepojmljvost sustavno dorečena
Jarki trag pudera
(iz uvoza)
Preko rubova košulja, oznaka ramena
Jasni signali sve do tjemena.
Mjesečeva polucija,
Odzvanjanje uznemirenih vukova
Pretvaranje sjemena
(iz vena)
Rasprši se cvijet tulipana
Uz klompe, bez vjetrenjača.
Segmentiranje prodiranja
Usvajanje potisnutih navika
Štampanje obrazaca
(iz reklama)
Bunilo kojeg zamoliš da zasanja
Lucidnost koju otjeraš dovraga.
17/3/2007, 23:19
Uzorak haljine sa posljednjeg susreta, ona aroma kave koju voliš samo sa njegovih usana, pogled koji zna da si zvijer ranjiva, riječi koje odzvanjaju pijano hodnicima.
Nedovršenost kao motiv sudržanosti.
Nedvojbenost kao čežnja ka mističnosti.
Nepotrebnost kao nadomjestak neprimjetnosti.
Nespojivost kao element preobražaja opipa.
Neupitnost kao predskazanje možebitnog kaosa.
A valcer ima šablone, da ne zaboraviš korake. Na podu otisci izlizanih parketa. Plesovi u kojima se vodi svaki put iznova nova pratnja. Na dvorskim balovima i po seoskim drumovima. Sa carskim svitama i ciganskim jecajima.
Nečastivost kao težnja bezvremenskom.
Neupotrebljivost kao posljedica nepovezanih kauzalnih nexusa.
Nepristupačnost kao istina o proglasima (na svoja 4 zida).
Nesalomljivost kao odraz u nemirnim brzacima zatvorenih bazena.
Neizliječivost kao uputnica za jedan nesablažnjivi povratak.
Zbog jedne kućice sa nijansama Toscane. Zbog kuhinjskih krpa iz bakinog miraza. Zbog rukom oslikanih keramičkih pločica. Zbog one ljuljačke na stablu trešanja. Zbog zagubljenog mačka u grmu borovnica. Zbog veselog psa koji čuje zvuk poznatih koraka, zbog trijema gdje zrak ima miris tvoga okusa.
17/3/2007, 01:10
Zaboravom ću lizat rane od kopriva koje sam brala dok sam još mislila da na mojim dlanovima samo oporavak počiva. I ostavit ću svaki ožiljak kojeg nađem na putu, kada budem igrala u ogledalima, dok mi na leđima bude pogled koji skriva da sam bila jedina. Odrasla i možda i za mrvicu prerasla. Kada zaplešu sati nakon tempiranog broja obzora, koje si htio gledati, koje si imao priliku buditi odzvanjat ću na usnama poput riječi borovnica. Bit ću svežanj malina, spremljen da bude zimnica. Sve do nekog novog proljeća kada se glicinij prospe u slapovima.
Trnje nekoć davno prodano na licitaciji, tko više povrijedi njegovo je. Negdje na doku imam mornara. A jedrenjaci na svojim provama zrno soli i obranu od valova. I može se ponekad ako nema vjetra i puhati punim plućima u jedra. Dignuti zastave svih akvatorija. I opet ćemo se igrati gusara. Koliko daleko možemo tvrditi da sve ono što djelimo ima pravo na zastaru? Gatam sudbinu iz autobusnih karata. Jeftino i vrlo točno. I znam u sekundu predvidjet svaki drhtaj koji bi da ga pustim zagrlio svijet. A ja ga dijelim na centimetre, da duže potraje.
Prodajem jeftino parole na svim glavnim raskršćima, i svesrdno se nadam da će barem malo biti potpomognute istinom kada ih izgovore drugi. Naime, garantni list mogu samo sebi izdati. Popravljam kišobrane sunčanim danima, pored gradskih fontana. Podsjetnik da se od sunca treba više zaštiti nego od kiše. Ona te smoči, par mokrih čarapa brzo zamjeniš, a ono, ono te ipak sprži. A to sunce tako lijepo sija u nekim očima.
Mjenjam dotrajale sanjarice. Anagramiram sve riječi koje bi možda mogle imati prizvuk odlaznih koraka. Sviram samo bijelim tipkama. Ravne tonove da se zauzdaju emocije. I samo se još uvijek mučim sa mozaicima. Svi su složeni, a opet poneki dio nedostaje. Pa pretačem slagalice iz jedne u drugu. Kalemim voćke ako baš zatreba, po svim većim gospodarstvima, iz sebičnih pobuda. Jesen mora biti bogata plodovima. Da stvori ravnotežu sa ranim trešnjama. A ponekad, ponekad plačem po sprovodima. Tako puno lakše sakrijem od svijeta da ne znam živjet sa suzama.
16/3/2007, 11:01
Stavit ću ružmarin za uho,
pa odgrtat kamenje da nađem zrno oprosta,
a ti uzmi kompas sa 4 istoka,
pa obađi gorske izvore za kaplju ponosa...
Daj ciganima da plešu za moje oči,
i ukradi domorocima perlice, pa njima izdaje optoči...
(pitaj sfinge koliko će ti to pomoći)
Ah da, zaboravih ljiljane...
njih slobodno stavi na tuđe grobove...
15/3/2007, 10:17
Virtualni svijet...hmm, moje sanjarstvo je opet došlo do izražaja. Ne znam zašto, ali bilo je lijepo mislit da u ovom „drugom“ svijetu se neke stvari ipak razlikuju. I da je sve to projekcija nečeg što imam u glavi. Da...dugo je trajalo. Ili sam ja jako blesava, naivna i u oblacima, ili stvarno nešto u drugima ne štima. Ne pokušavam se izdić iznad nikoga, i nepobitna je činjenica da sam po blogovima srela jako puno pozitivnih ljudi, ali nažalost, kako to biva i u „stvarnom“ životu one druge strane vage je puno više, i preteže. I čini mi se da na ovom mediju sve stvari nekako puno lakše pronađu uši da ih se čuje, vjerovatno iz činjenice da su sve oko nas u većini slučajeva ljudi koje ne znamo, pa za čije osjećaje i manje brinemo. Ali dragi Bože kojih sam se ja tu priča nagledala i naslušala. I sav taj prljavi veš se tako nekako ponosno vijori po postovima. Skidam kapu ljudima koji imaju samo potrebu da nešto napišu, da se izraze, da nas možda nečem nauče, da nas puste u svoje osjećaje. Jedna je po meni činjenica nepobitna, da je 80% ljudi na blogovima jer nečim nisu zadovoljni u svom životu. Blog je sredstvo kojim izlazimo u svijet i možemo napravit kakvu god fasadu poželimo, biti krhke damice, vatrene lavice, neustrašivi predatori, zbunjeni papci, drski frajeri, centar svih zbivanja. I možemo biti jako slatkorječivi, i svakog zvat draga/i. A onda ide ona razlika između pojavnosti na postovima, i onog što se odvija u privatnim porukama. Sretni brakovi odjednom više nisu istina. Lude zaljubljenosti odjednom i nisu više baš tako lude. Neustrašivost je odjednom u srazmjeru sa hrabrosću lava iz Čarobnjaka iz Oza. Zaborave se drage ženice, dragi muževi postanu samo stranci (opet moram naglasit da ne želim generalizirat, naravno, jer ima ljudi koji savršeno dijele ono tu i ono vani, ako se može takva nekakva distinkcija napravit). I tako je lako tu biti vamp, vjerujem da to ponese. Hej pa jebote, ja tu mogu ispast jebena zavodnica/k. A vani sam tek neprimjetna jedinka koja kupuje ujutro kruh, odradi posao, dođe kući i radi uvijek iste stvari, ali na blogu? Pa danas mogu bilo što izmislit da sam radio/la. I mogu imat sve žene/muškarce ovog svijeta barem u mislima. A pokušaj tu nije kažnjiv, osim u slučaju da malo previše obećam pa slažem. Tada me se može prozivati po blogovima, ali jebeš to, otvorim si novi nick, nađem novi blog, i eto me opet jašem. Ja imam sreću da ne komuniciram previše s ljudima, ali opet nekako informacije dođu do mene, valjda ljudi osjete da ne lajem okolo i da mi prenošenje raznih priča nije zabavno. I ono malo informarcija što dođe je za mene previše. Svaki put mi treba vremena da si svoj svijet opet stabiliziram, da se uvjerim da sam normalna. Neke ljude tu jako cijenim, nema ih smisla nabrajat, jer vjerujem da oni to znaju i bez toga, a ovo ostalo, kao i u stvarnom životu, tko mi ne paše, ne približavam mu se. Ne natječem se u dokazivanjima, ne treba mi, znam tko sam i šta sam. Tu i tamo vani, sve sam to ja, nema razlike. Obična, i ne pada mi napamet si stvarat tu dojam da sam imalo drugačija. Jer bi to značilo da nisam sobom zadovoljna, a sve i da nisam sobom zadovoljna, na tome bi onda poradila djelima, a ne rječima. No sad ispada da sam tu sebi htjela neki hvalospjev složit, a nije mi baš to bila namjera. Možda sam malo u krizi sa svim ovim pojavama na blogovima jer su mi puno dostupnije nego u stvarnom životu, ili čisto zato što je ljudima puno lakše pričati dok se kriju iza anonimnosti. A muvanja je bilo i uvijek će biti po blogovima, samo ne vidim potrebu da se to onda maskira. I namlila sam svega i svačega, mislim da je dovoljno jasno onima koji razumiju J.
14/3/2007, 10:10
Misliš da ova fabula barem donekle pokriva tragove determinističkog fatalizma u zjenicama?
Onih trenutaka koji ti se zavuku u sjenu ako ti se ne prelome preko leđa, pa brišeš noge o sve otirače grada, s iskonskom potrebom da se zalijepe za tuđe korake...
Dugo smo egzistirali u dugama iznad Madagascara (ali samo u zelenoj boji, ona nas je smirivala), ...sve dok se nismo počeli razlijevati niz padine* rta Dobre nade (koje li ironije)...
...danas sam se probudila u šarama leptira...
*padine u skladu sa nepomirljivim rascjepima loše dodjeljenih ideala
13/3/2007, 10:22
Igraš poker sa mojim demonima,
zrak je gust, nabijen tvojim feromonima...
Napravljen po mojim etalonima...
6/3/2007, 20:29
Da sam markica, ne bi se od tvoga jezika odvajala. Stigla bi ti jednog dana na omotnici, adresa: tu sam da bi ostala.
Da sam koverta, ne bi me nikad zalijepio do kraja. Tako da ne bih nikad bila poslana. U nekoj ladici bi čuvala tvoje slike. Sa mora, sa zimovanja, sa svadbi i vjenčanja, i svim bi drugim ženama na tim portretima nacrtala brkove. I spojene obrve.
Da sam paket svaki dan bi ti bila dostavljana. Veseli poštar rumenih obraza bi živio samo od mojih poštarina. I uvijek bi te iznova iznenadila otvaranjem poklopca.
Da sam brzojav, imala bi važne vijesti za tebe svako jutro. Otipkana samo tebi razumljivom abecedom. Pričam ti u raznim kombinacijama, riječima od kojih se samo ljubav sastavlja. Pošiljatelj: ona koja zna da o njoj misliš satima.
Eh, a da sam razglednica? Slala bi ti sebe sa raznih destinacija. S okusom soli, s mirisom snijega, sa užarenom lavom, sa pokojim škakljivim gejzirom. Sa zalascima iza oceana, i sa koracima tanga. Pod maskom s karnevala. Da se unese štih izazova.
Da sam prigodna čestitka, slala bi se da ti kažem u svakom trenutku da je svetkovina to što me gledaš tim blagim očima. Sasvim doboljan razlog da zasviram kada me otvoriš. Ponekad popraćena sjetnim harfama, ponekad neustrašivim bubnjevima, ponekad samo a capella važnim riječima.
Da sam nekakva uplatnica, znaš da bi na meni pisalo: pretplata podmirena do daljnjega. I to velikim slovima, da to primjeti i susjeda kad ti zaviri preko ramena. A kad krenu pričanja, ti slobodno reci da varaš na porezu. Doći ću ti kao popunjena porezna prijava, rješen slučaj, samo povrat svih uloga, u obliku mekih trepavica pored tvojih obraza.
5/3/2007, 22:38
Para se u kapljicama igra sa tvojim pločicama nakon tuširanja. Klizi niz zidove. Tako sam ja znao ponekad skliznuti ti niz rame u kišnim danima. Nisi me nikad primjetila u onoj gomili koja se gurala ravno iz oblaka tebi do kože. Dovoljno mi je bilo da te gledam dok odmičeš. Sretnim slučajem ponekad sam znao vjetrom odnešen završiti na krilima pokojeg preplašenog vrapčića, začudo uvijek su imali tvoje oči. I taj isti bi mi ni ne znajući pomogao da te pratim olucima po gradskim ulicama.
Sve do tvoga haustora. Zastaneš uvijek pred njih. Znam da bi se sad tu u mraku ljubila. A na usnama ti samo tanki trag pokoje čaše ispijenog vina. Za onim šankom gdje znam ostati ti pod prstima, zbog ledene čaše koja je reagirala na tvoju toplinu. Ne bojim se tad uskočiti u unutrašnju stranu tvoga kišobrana, i penjati se s tobom po mračnom stubištu. Kad uđemo u stan znam da ću opet zaćuti: „Do I have to tell the story, Of a thousand rainy days since we first met…”. Da znaš da sam tu ne bi me tako nehajno odložila. Ako vidim da si umorna, noćas se neću igrat po tvojim cijevima. Ali ako vidim da si željna, znaš da ću biti onaj fluid kojeg tražim već godinama. Ona ljepljivost pod jagodicama. Ili ću se samo zabavljati spuštajući se niz listove tvojih sobnih biljaka. I spavat ću na mekim laticama one ciklame boje zrelih trešanja. Samo da otplatim sve korake koje sam napravio dok nisi našla nijansu koja te zadovoljila. Ako vidim da si drska prema svim pjesmama koje sam ti ostavio na koricama enciklopedija, prokapat ću dole susjedima. Nemoj da primjetim da ti je samoća pogubna, jer tad ću se morat popeti u tvoje zjenice. Nisam još dorastao skiskosti tvojih obraza. Makar bih mogao kao suza umrijeti negdje na tvojim zadihanim grudima.
No, ne mogu se igrat sa svim sušnim godinama koje bi poslije zavladale u onih mojih par atoma, tek neznatnih, kisika i vodika. A ako ipak igrom slučaja postanem para radi tvog radijatora, znam da ćeš me udahnuti kad se budeš snena okretala. I nema sile koja će me tada odvojiti od tvojeg jezika. Od tamo ću već lako naći put do tvojeg srca. Jer ću ti bit u porama. Zaškakljat ću ti u grlu kad možda osjetim da si sprema reći nešto što bi promjenilo sve one slike u albumima. Vrlo dobro znajući da se ne bi nikad predomislila. A sada napuni kadu vrelom vodom, da mogu lutat tvojim baršunom.
3/3/2007, 12:56
Ne volim kad moram šutjet, u principu ne moram šutjet, ali moram. Ma znate već kako to ide. I nestrpljiva sam, poprilično. A to nije tako strašno ipak, mislim, I volim što znam da sam sigurna, i baš zato što sam sigurna mi se čini da nikako dočekat. Premda, nije problem čekat kad se zna. I što znam bit zbrčkana kad moram šutjet. Strašno nešto. Ja bi u šiframa, a onda to tako zašifriram da ne znam ni sama što sam htjela reć. I miriše mi zadnjih dana jantar i sandalovina, i gubim se u oblaku jasmina. Pa me posjeti buket šumskog voća. Nektari sa livada gdje nikada nije ljudska noga kročila. Po tom vidiš da nisu zatrovani kojekakvim tragovima, svojstvenim ljudima. Danas mi se ne radi, ima već nekoliko dana da lovim koncentraciju, a ulovim sebe kako sam misli odvela negdje daleko. I paše im tamo, ne mogu se bunit. Ne spavam i ne fali mi san. Makar bi u jednu ruku rado prespavala sve dok ne dođe trenutak prestanka čekanja. I sve nešto bi i nešto ne bi, osim nečeg, to definitivno BI. I nisam nešto danas smislena bila, ali eto morala sam, rečenicu-dvije istrest, onako da mi bude lakše. Dok se stvarateljska bolokada ne povuče daleko. Dok ne budem se morala štedjet na jagodicama. :)
2/3/2007, 20:33
Pa mi kažeš da želiš samo mene,
Žudiš za mirisom zaljubljene žene,
Za dodirima poput morske pjene,
Da se pobrišu nepotrebne sjene.
A ja bi se odrekla oslikanog bola,
Stala pred tebe kako treba, gola
Spontano, bez sebi nametnutih privola,
Upravo to, djeljenje kreveta i stola.
Prisežem, neću se odvajat od tvog ramena,
Pratim ti trnce koji kreću od tjemena,
Ti si moja stijena, čežnja stamena,
Još iz nekih davnih vremena, snovi bez bremena.
I šapći da sam oduvijek jedina tvoja,
Utopi me u poljupcima bez broja,
Nudim ti paletu jedinstvenih boja,
Osmijehe predviđene za usne tvoga kroja.
2/3/2007, 13:10
Čitam iz dlana naznake sudbine pokretanja,
kugle, starinski svjećnjaci, sporazumna znanja.
Kočije s inicijalima istim, kazaljke koje neće
stati.
Slažem slova u razne nevješte formulacije,
nižem slike, prenosim značenja, bojim alternacije.
I znam da on ima sluha, bistri um da
shvati.
Za neku udaljenost koja se začas prijeđe,
zbog onih sekvenci koje mi gode za vjeđe.
Jer bez sumnje, treba se naviknuti
disati.
Zatvaranje uloga koji nose samo objede,
sa plaštem srca, nevinim rukama, stvarati pobjede,
Stvari koje se ne uče, njih je prirodno
znati
