mama i mačak

K vragu sve, nedostaje mi pisanje, nedostaje mi bloganje. Bjesomučno pretraživanje blogova u potrazi za nekim tekstom vrijednim naslovnice, pa nešto puknem u busted, pa mi se blogeri javljaju porukicama, ushićeni vidjevši svoje ime. Pa mi se javljaju oni drugi mrzovoljni i bijesni jer sam njih danas ispustila, pa mi neki opet posvete čitav post , tj. mojoj beskompromisnoj ljubavi prema mačkama,  o mojoj težini, gluposti, pismenosti – što da vam kažem? Zvezda si Samba.

Jebeš ti to.

Donijela mi je svekrva Skenderbeu iz Albanije. A uz činjenicu da je ta žena u stanju jesti pohovano bilo šta 300 dana u godini, da me njena škrtost i uskogrudnost iritira dok mi se oči ne zakrvave i šakom ne počnem stiskati sve što ima oštricu u kući – uopće nije loša znate.

Najljepšem i najpametnijem rikno kombi, pa mi ote moj stari izgrebani audić. Prije sam patila za VW bubom, ali sad kad JA imam volan u rukama.... Ne znam. Blaženi Švabojner u svakom pogledu.

Aj odo u krevet da obradujem muža sa svom svojom ukupnom masom.

 

Papalo se meksički, al se pilo nikšićki

 

 

Ovako je bilo sinoć. A kako je bilo jutros? O tome kad nađem glavu.

Pripadam nekoj nesretnoj pasmini koja će umjesto na izlog sa cipelama prilijepit nos na izlog sa knjigama. Tako sam se prošli tjedan počastila literarnim draguljčićem kineske autorice (Xinran – Dobre kineske žene) u kom govori o položaju žena u Kini. Ne o trendsetericama, kojih imamo i mi sami za izvoz, ne o poslovnim ženama koje čine možda svega 5 % ženske populacije u Kini. Piše o ženama u zabačenim selima, koje ne poznaju pojmove kao što su moda i šminka, pa čak ni osnovne higijenske potrepštine. O ženama koje su na leđima iznijele sav teret Maovog režima, krutog tradicionalizma i muškog šovinizma. Nisam feministkinja, niti tomu naginjem, neću sada trubiti o ravnopravnosti i pravima žena. Nego o apsurdu.

Isti dan sam prelistala jednu od onih ''žutih'' tiskovina, u rangu slikovnice (puno slika – malo teksta). Pola časopisa se bavilo dežurnom ''jadnicom'' Vlatkicom, a druga polovina o sirotim samohranim majkicama (mislim na one koje se svakodnevno prenemažu po kojekakvim medijima) koje kriju ime oca bebe, ali zato ne kriju marke preskupih prnja kojima se kite. Xinran je pisala o obitelji sa osam djevojčica koje dijele samo jednu gornju odjeću. Ostatak vremena provode u kući u tkanju i šivanju odjeće, te obuće za braću i oca, dok majka radi na polju. S nestrpljenjem broje dane kad će na koju doći red da nosi odjeću i pomaže majci u poslovima van kuće. Kad stasaju dovoljno, otac ili neki od braće će ih trampiti u susjedno selo za novu ženu ili grlo stoke. Ta su djeca kao i sva druga, zaigrana, puna smijeha, neopterećena spoznajom o vanjskom svijetu, i bolje za njih.

To se događa na drugom kraju zemaljske kugle dok naše drage mame i kćeri uzdišu nad sudbinama raznih Rosa, Esmeralda i Felisa. Dok se naše Vlatke bore za pravo nad svojim skupocjenim krznima, a naša se vlastita djeca namjerno izgladnjuju da bi dosegli standarde manekenskog trupla. Na kojem putu su nam poispadale prave vrijednosti? U koju su draču zarasle? Dobro ćemo se isparat dok ih ne nađemo, ako ih uopće pođemo potražiti.

Prokleta južina...
Sve mi smeta.
Djeca zanovijetaju, pas me gnjavi, mačak dosađuje, najljepši i najpametniji povremeno (kao npr. danas) baš i nije tako lijep i pametan. Cmizdrila bi svaki čas... Blaženi Jubito  Odo ja na dejt sa jednim plavookim pravo TU

Išla ja jučer sa sveki u spenzu, što znači da smo bili u svakom vražijem supermarketu u gradu, uključujući Lidl i Getro koji su u Župi.

No dakle. Dođemo mi na kraju doma zdrave i žive, zvoni telefon. Netko je zvao samo da pita je li naše auto bilo parkirano ispred Keruma. Znam da nikog nisam takla, ni pomirisala. Zašto onda to pitaju? Lijepo mi se sve okrenulo.

Malko kasnije me zovu iz prometne policije s istim pitanjem.

 

Ja – A zašto, mogu li znati?

PP- Dobili smo dojavu koja vaše auto dovodi u vezu s jednim oštećenjem.

Ja – Ja nisam nigdje i nikog udarila.

PP – Mi smo dobili dojavu.

Ja – Pa postoji način da se to utvrdi.

 

I da ne duljim, dođu oni s metrom, fotićem, a ovo moje jada od auta ne da je izgrebano, nego istrugano sa svake moguće i nemoguće strane, uzbrdo i nizbrdo, možeš križaljku rješavat na njemu.

Mjere, gledaju, pa se malko ispričavaju, jer je očito da su ogrebotine stare i nemaju veze s onim tamo. Na kraju mi pokažu cedulju koju je netko, pazite ovo, ostavio na vjetrobranu oštećenog auta, slijedećeg sadržaja :

''Ovaj auto vas je udario ... i u nastavku moja registracija.''

Super. Sad znam recept – tresnem u nekoga i samo prepišem registraciju neke izgrebane krntije u blizini, pa priljepim oštećenome. Ljudi se ispričavaju, ja potpišem izjavu, sveki je svjedok i to je to. Samo sam ja sad ljuta ko puška i ubuduće nosim šmajser ispod sica.

 

 

Napokon sam postala vlasnikom roze iskaznice kojom mi biva omogućeno samostalno upravljati motornim vozilom. Zahvaljujući najstrpljivijem instruktoru na svijetu, a sad ću iskoristiti ovu prigodu (to ono ko djeca kad igraju Noru - Foru) da ga pozdravim i zahvalim se. Evo : Dundo Ivica HVALA. Znam da nije bilo lako, ali sad je gotovo.

No, dvije godine ne smijem voziti sama iza jedanaest naveče do pet ujutro, osim u društvu iskusnog vozača. Najzanimljivija stavka te zakonske odredbe je da ne smijem voziti u društvu svojih vršnjaka da me ne bi pričom i smijehom ometali u vožnji. Jer smo sa osamnaest još tinejdžeri. Molim vas neka netko kaže dundama i tetama iz HAK-a, autorima slikovnice koja nam priopćava ova važna upozorenja da ima eto glupana, koji polažu u ''najboljoj'' životnoj dobi, pa je poželjno da voze u društvu vršnjaka, jer su im roditelji zauzeti penzionerskim putovanjima i uzgojem sobnog bilja.

Slijedeća pogodnost koju mi donosi roza iskaznica je da se više neću morati karocati autobusom. Barem ne iz Cavtata do Grada. Osobito onim jutarnjim u sedam. Ionako bude prepun, a osobito je zanimljivo, da ne kažem avanturistički, se voziti kad pošalju muzejski primjerak s kojim sam i ja u školu išla. Pomnijim pregledom bi se još našla i žvaka koju sam prije dvadeset godina zalijepila ispod sica. Još kad sam vidjela da je čak vozač onaj isti, pomislila sam da sam upala u neki bezvremenski džep ko u Star treku, samo mi je falilo da sretnem samu sebe. Nije čovjek kriv, pošteno odrađuje svoj staž, ali vozilo je... Što da vam rečem? Već u samom Cavtatu je bio pun, na Mećajcu te na Zvekovici ih čeka još najmanje po dvadeset, a Župu da ni ne spominjem. Od Mlina više nije ni kupio putnike, ostali su zaprepašteni gledati za nama u nadi da će im stati onaj konavoski, i sam pretrpan.

Zašto? Završila sezona, pa ne trebaju udobni autobusi kad nema turista. Mi smo naši, domaći pa možemo kako bilo, što ima veze. Evo, opet sam se najedila. Što mi je ovo trebalo?

Tagovana od Tonkice: 7x5

 

5 stvari koje volim:

(da ne bude patetično izostavit ću obitelj i mačke, jer se to podrazumijeva)

_glazbu, ne mogu zamisliti život a da mi nešto ne tutnji; iz kompa, auta, mp4...

_čitati, totalni ovisnik, posvuda ima nešto za čitati, od kujne do bathrooma

_filmove, apsolutni filmofil, čak i one crnobijele sa Keri Grantom i Gregori Pekom

_neskafe, ne pijem je previše samo jer sam je lijena praviti 65 puta na dan

_engleske Twinings čajeve, u hladne zimske noći potuku neskafe do nogu

 

5 stvari koje ne volim:

_zimu, ne godišnje doba nego hladnoću, totalno me paralizira

_muškarce tipa Tony Cetinski i Boris Novković, BLJAK!

_sapunice, a prisiljena sam ih trpjeti jer je sveki ovisnik, grint!

_komarce. Bože zašto si ih stvorio? Ja im uistinu ne vidim svrhu osim da nam beskrajno dosađuju.

_depilirati noge. Koja se budala prva toga sjetila?!

 

 5 stvari koje ne znam, a voljela bih znati:

_govoriti još nekoliko jezika

_ voziti barku

_pamtiti brojeve

_klesati mramor

 _puhati staklo

 

5 stvari koje me fasciniraju:

_kako ljudski rod može dati Pavarotija, Hitlera i lovca na krokodile u istom stoljeću

_glumci kao Meryl Streep i Alan Rickman –  sve su im uloge totalne transformacije, nevjerojatno

_kako su glupi ljudi istovremeno i tvrdoglavi. S takvima nikad na zelenu granu

_dokle može ići ljudska mašta? Salvador Dali, Tolkien... mogla bih do ujutro

_koliko ljudi umire od gladi a milijuni raznih novaca se troše na istraživanja tipa : koju glazbu najviše vole mlade junice pred rasplodom.

 

5 stvari kojih me sram:

_loš sam plivač, a čitav sam život na moru (što je češća pojava nego što mislite – masa ribara i mornara u prošlosti uopće nisu znali plivati)

_treba mi par sekundi da se sjetim koje je lijevo, a koje desno

_ vrištim na djecu kad imam PMS

_pogubila sam par zuba zbog čiste lijenosti

_ostalo se sramim kazati 

 

 

5 stvari koje želim napraviti:

_otvorit art studio

_naučiti svirati gitaru

_smršati (malo sutra)

_nabaviti Svetu Birmu, ili makar Sijamku

_naučiti plesati latino plesove

 

 

5 stvari na kojima sam zahvalna:

(osim na životu i zdravlju svoje obitelji, jer se to podrazumijeva)

_na prijateljima

_na tome što postoji srebro

_ bez lažne skromnosti: na smislu za humor ( više me puta izvuklo sa samog dna)

_na tome što mačke predu ...mmm

_na ostatku zuba, udobnu krevetu i tome što me tamo ima tko grijati (parafraziram Isabel Allende)

 

I neizbježno, valja mi tagovati petoro : Drvo(sori, al bez šume nikako  ), Babilonka,  gulanfer, BIG MAMA (i po cijenu da dobijem po repu ), Baka

 

Ne vjerujem u astrologiju i ne pričam o zodijačkim znakovima. Ne analiziram koliko su bikovi eksplozivni, strijelci promiskuitetni, lavovi arogantni, škorpioni zločesti, ili rakovi cmizdravi. Ne zanima me koji znak ima koji podznak i s kojim se najbolje slaže.

Nije to vazda bilo tako, nekad sam pobožno okretala zadnje stranice Praktične žene ili Studija da vidim valja li mi započinjati važne poslove i mogu li se osloniti na prijatelje, te imam li suparnicu koja će oteti ljubav mog života (Leonarda Nimoya ili Dona Jonsona – u to sam vrijeme uzdisala samo za njima).

Pa je došlo gatanje u kavu. Skrivajući se kod jedne od cura dok su starci na poslu posrkale bi crni mulj, samo da što prije prevrnemo šolju. Istinabog, šarenilo taloga nas nije pretjerano zanimalo, zaključak, kad ostavljamo otisak prsta na stijenkama šalice je bio vrhunac druženja. Svaki je prst imao svoje značenje, a mislim da su u pitanju bile tri želje. To što smo svaki dan manje-više imale navlas iste želje nije nikoga pretjerano zanimalo. Raspoloženje dežurne gatare, dok joj je Filter 160 visio sa donje usne, odredilo nam je ostatak dana.

Odjednom su kavu zamjenile karte, puno određenije u oblikovanju budućnosti. Spomenut ću i grah, jer sam dio mladih dana ostavila u vrletnoj Hercegovini, u Dalmaciji ta kultura proricanja iz Tetovca nije pretjerano njegovana.

 Malko kasnije u svojoj burnoj mladosti sam čak i vadila natalne karte prijateljima, inače katastrofalan matematičar, tu sam briljirala. Da bih na kraju došla do zaključka da se kompletnoj generaciji piše crno jer je rat i ostale generalizirane stvari, kao što su sklonost ka muzici i altruizmu. Okanih se ćorava posla.

No. Htjela ne htjela nekako se nađem u sred tih raspredanja na kraju kojih dođe ono obavezno pogađanje tko je koji znak. Ja mudro šutim, suzdržana u nekom kantunu dok netko slučajno ne okrene glavu prema meni zatečen tišinom od inače najbučnije osobe koju poznaje.

I tada se ponovi vazda ista scena : samo odmahnu rukom i promrmljaju – nju ne treba ni pitati, sve je jasno. Dok ostatak mudro klima glavom.

Pa kako? Aj mi sad vi to kažite.

Napokon sam prošla taj nesretni polign, iako sam se ukenjala ko grlica, da prostite.
Upegla me čiča, kako nije zadovoljan , te kako to još nije kako treba, al eto on me pušta jer je dobra srca. Moš si mislit.
I instruktor se ukenjao, al od sreće što sam to odradila da valja, a kako sam reče - čiča pegla sve koji prođu, to mu dođe kao zaključna riječ.  Ma mrš! Eto ti moje zaključne riječi!
Sada još ostaje vožnja po gradu. Idući tjedan. Sigh!

I crtanje je došlo kraju, vraćam se maskama.  Ova na slici je išla na poklon prijateljici i ona je ponosno izložila u svom kafiću, da bi je par večeri nakon toga, pijani idiot razbio. Bar je ostala slika:

Green Elf :

 

mislila sam da sam ga izgubila...
a najljepši i (opravdano) najpametniji ga je našao
ispod kreveta .
Koji sam ja pospremala. Neš ti domaćice. Samo mi je da šmugnem iz kuće, osobito otkad se sveki povampirila.
Kaišić i Prdu pa na Stradun. A Prdo se istovari na sred Straduna. 
S blentavim hehe izrazom i fuj njuškicom izvadim kesicu iz tašne, skupim kakance i u kantu. A momak čim je zaključio da je u centru pažnje zagrize mi šnjiru od hlača i koketno me vuče po ulici, dok se ja trsim zadržati onaj isti hehe izraz. Tada dakako spazi goluba i potrči za njim pri čemu poruši pet baba koje su mu sekundu ranije tepale.
Dok se ja ispričavam ne više tako srdačnim bakicama, mali slatkiš zašora stol  u Cele za kojim sjede doajeni hrvatskog glumišta i time mi pruži jedinstvenu priliku da ih čujem kako psuju. A ne glume. Pa ni to se ne događa svaki dan.
Al baš me briga, moj je dragi našao meni moj brošić.

I kao da mi je malo djece, ljubimaca i baba oko mene, najstarija mi se Barbika potrudila, pa rođenom si najljepšem i najpametnijem ocu na svijetu poklonila... mopsa. Čistokrvno derle sa pripadajućom dokumentacijom.

Cmizdri on za mopsom već nekih desetak godina, no kako smo bili podstanari, nismo se željeli upuštati u rizik nabavljati luksuznog psića, a već sutra recimo moraš seliti i gazda ne vole pse.

Elem. Tako je u  naš dom jučer stigao William. Moja se mama ne može načuditi zašto William, ona je inače ljubitelj vučjaka i svi su njeni psi imali reska, oštra imena koja zvuče kao režanje, aman ženo pa ne mogu psa od 1000€ zvati naprosto Šaro.

Mislim, to su luksuzni psići. Imaju svakako bogatu aromu, znate. William ima 8 mjeseci, kod nas je tek od sinoć, a već cijela kuća odiše njegovim mirisom.

A ljudi što taj prdi!

Nisam spavala čitavu noć. Posro se šezdesetpet puta.a između toga je izdušio po dvadeset puta kao pripremu za i još toliko kao zaključak nakon obreda. Ima moja mama pravo, treba mu kraće ime :

Willie the Fuj

 

Od kada me nije bilo, pa jedva da sam prepoznala rođeni mi Blogoye kad ga otvorih!
Prepade me, ali ono - umalo sam se obalila sa stolice.
Fino, drago mi je da ovdje stvari idu naprijed. Mili mi se svratiti. Ne volim ti brate, kad je ono učmalo, pa nikud - niti piri niti viri, što bi moja baba Mare rekla.
A što ja radim? Uposlila ruke. Bacite oko, a pričat ćemo poslije.
Školarci - moje saučešće. Po ovoj vrućini ne bi ni pasa tjerala na aktivnosti, a ne djecu.

Ne pišem odavno ništa jer nemam vremena. Standardna priča. Stalno obećavam kako ću se javiti ovom i onom, kako ću čitati ove i one, kako ću češće pisati... ali... ali...

Što radim? Vozim - još malo pa gotovo. Ne grebem više auta, sad ciljam u ljude ...
I radim. Radim. Vredna ko mravek. Gle :

original photo by *Liek

Imate li vi Max TV? Ja nemam znate. A neki tvrde da imam, to jest njima piše da imam, ali ne dobijam račune, pa ga onda valjda ipak nemam. Ili možda imam, pa sam nekom prefriganom igrom uspjela sve izmotati tako da ispadne da ga nemam, a imam, dok je registrirano da ga imam, međutim ipak ga nemam.Ako ne razumijete, ništa ne brinite, niste jedini. Ali se možete praviti da razumijete, dok ne razumijete što trebate razumjeti. Ako vam to uspije, možda vas čak i zaposle kao T-com operatera.

Naime prošle godine u prosincu sam naivno i nadasve nadobudno poslala elektronskim putem prijavu za Max TV. Pa onda još jednom, jer prvi put nije prošla. Pa sam čekala. Tri mjeseca. U veljači smo preselili, i sukladno tome je valjalo preseliti i telefon – dakle broj i Max ADSL, što je jedna jako zanimljiva priča, puna neočekivanih zapleta, tu i tamo prikladne ljutnje i psov... specijalnih efekata, ali u roku mjesec dana je sve sređeno. Gospoda koja su mi instalirala opremu topili su se od miline.

-         A jeste vi S.U?

-         Jesam .

-         A je li vi ono pišete za...

-         Pišem.

-         Ajme, divno, čito sam ono...mmm...ono...

-         Ma da, znam ono...

-         E, e , baš to.

Sve su mi uredili, pročistili kompjuter, instalirali novu Mozilu i obećali doći uskoro  za Max TV, čim dobiju rješenje iz Zagreba. Od one iste gospode s kojom kontaktiram svaki tjedan od tada. Nazovem broj službe za korisnike, izaberem opciju 2, pričekam da odsviraju šest puta onu iritantnu melodiju, da bi se (ako imam sreće i strpljenja) javio neki mladi prpošni glas. Strpljivo me sasluša, uljudno stavi na čekanje i nestane da bi se javio zadihano kako je poslao upit na višu razinu (valjda je u panici trčao četiri kata gore i nazad). To se ponavlja iz tjedna u tjedan otprilike četiri mjeseca. Prvo sam bila iznervirana, pa ljuta, sad sam u fazi kad me to prilično zabavlja; samo mi fali škartoc s kokicama i udobna fotelja za potpuni ugođaj. No ne dam se ja tako lako. Ponovo sam zvala neki dan, ovaj put je bio malko stariji i dublji glas, sklon razumijevanju isfrustriranih korisnika. Nakon što je odslušao moj napamet naučen i toliko puta ponavljan monolog, zavjerenički mi je šapnuo:

''Gospođo, odite vi u najbliži centar pa se ponovo podnesite zahtjev.''

I otišla sam. Pa su mi tamo rekli da oni nemaju ništa s tim. Pa sam poslala mail koji ovdje neću citirati jer želim poštedjeti vaše osjećajčiće. Zvali su me sutradan, puni isprika, uz hvalevrijedan savjet kako im moram poslati faks sa prigovorom, tj, skroman pismeni sastavak svega gore navedenog. I jesam. Već dva puta.

I znate – ne sviđa mi se program Max-Tva. Nisu ga još instalirali, a već tolike reprize.

Nema me odavno, nemam vremena za bloganje, nemam vremena za prečitavanje omiljenih mi blogera, a ni bome za pisanje.

Pišnem (haha) ono za novine što moram i veži ga tu.

Što je dobro?

1. Dala otkaz na poslu.
2. Ljeto je.
3. Čeka se novi Harry.
4. Pletem ko luda.
5. Gubim kile, osjećam se odlično i nastavljam sa isti režim prehrane sa smanjenim unosom ugljikohidrata.

 

 

Što ne valja?

 

1. Glupi NATOvci su nam zaštopali Grad, policjota na sve strane, pasa vučjaka s njima, ne daju se parkirati, ne daju smeće baciti. I sve radi par kretena kojima ni imena ne znamo. Boli me neka stvar za njih i njihove samite. Pustite nas da živimo!
2. Ljeto je.
3. Kašljem ko magare, nikako da prođe.
4. Napisi u Vijesniku o ''prosječnim kuharima koji imaju po 10 000 kn plate''. Ajde mi ih pokažite, molim vas lijepo! Te što imaju toliku platu, te prosječne.  I onda još kukaju kako nitko neće u ugostitelje! Radiš 16 sati dnevno NA NOGAMA, sa smradom koji vlasnik objekta kupi jer narafski štedi na svemu osim na vlastitoj mu guzici, sa idiotima koji sebe nazivaju konobarima a kad ga gost pita zna li engleski on prevrne rukom i izjavi: LI-LA-  što god mu to značilo , a Krempita je, pazite ovo :
   Krojejšan krem pit (!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!)
   (ne zezam se, ovo se dogodilo ovih dana na sred Straduna, u lokalu u kom je bijela kava 20 kn, olitiga 3 eura)
   
   Radiš sa smanjenjim porcijama na minimum jer štedljivi vlasnik tako hoće, a kad se gosti žale ko je kriv? Kuhinja dakako... Ne hvala braco, ja tam više nejdem!
5. Previše se nerviram.
   
   
   
   

Ukoliko video ne vidite tu, kliknite  OVDJE

ovako to izgleda otprilike u našem skromnom domu. Sorry nema zvuka, ali to je sve što imam




Ovo kod mene ne radi ... na Mojblogu radi, pa vam ostavljam link do videa  - Šašavci