Brum brum
Išla ja jučer sa sveki u spenzu, što znači da smo bili u svakom vražijem supermarketu u gradu, uključujući Lidl i Getro koji su u Župi.
No dakle. Dođemo mi na kraju doma zdrave i žive, zvoni telefon. Netko je zvao samo da pita je li naše auto bilo parkirano ispred Keruma. Znam da nikog nisam takla, ni pomirisala. Zašto onda to pitaju? Lijepo mi se sve okrenulo.
Malko kasnije me zovu iz prometne policije s istim pitanjem.
Ja – A zašto, mogu li znati?
PP- Dobili smo dojavu koja vaše auto dovodi u vezu s jednim oštećenjem.
Ja – Ja nisam nigdje i nikog udarila.
PP – Mi smo dobili dojavu.
Ja – Pa postoji način da se to utvrdi.
I da ne duljim, dođu oni s metrom, fotićem, a ovo moje jada od auta ne da je izgrebano, nego istrugano sa svake moguće i nemoguće strane, uzbrdo i nizbrdo, možeš križaljku rješavat na njemu.
Mjere, gledaju, pa se malko ispričavaju, jer je očito da su ogrebotine stare i nemaju veze s onim tamo. Na kraju mi pokažu cedulju koju je netko, pazite ovo, ostavio na vjetrobranu oštećenog auta, slijedećeg sadržaja :
''Ovaj auto vas je udario ... i u nastavku moja registracija.''
Super. Sad znam recept – tresnem u nekoga i samo prepišem registraciju neke izgrebane krntije u blizini, pa priljepim oštećenome. Ljudi se ispričavaju, ja potpišem izjavu, sveki je svjedok i to je to. Samo sam ja sad ljuta ko puška i ubuduće nosim šmajser ispod sica.