mama i mačak

Gledala sam Libertas neko veče i moram priznati da sam se grdno razočarala. Tolike su solde utukli u taj film, a ostavlja tako jadan dojam. I kome je trebala ona Talijanka? Oli mi nemamo i šesnijih i ljepših glumica? Samo me Žarko Potočnjak razveselio u ulozi Skupa i nesretnoga konavoskoga starčića kojega je preveslala obijesna mularija u Noveli od Stanca. E onda mi je oči izbo nesretni asfalt pred Dominikancima (nije naime bilo popločano kad se snimalo) po kojemu su skakale maškare. Te me maškare vraćaju na temu s kojom sam i započela. Neće proć još dugo ,a Grad će opet provrijeti, uzbibati se i zašareniti vilama, beštijama i dominalima.

Svake godine sve bjesomučnije i luđe, Župljani sa svojim oporim šalama sve jače ujedaju, ali oni kojima su ti ugrizi namjenjeni se najslađe smiju. Ako nisu u zatvoru ili na sudu. Hm, osvrnuvši se na proteklu godinu neće im usfalit materijala, jedino postoji mogućnost da koga preskoče.  Znaju oni stari iskušani recept – Kruha i igara, a ako nam usfali kruva (što će po svoj prilici i bit nakon najavljenih poskupljenja) ostaje uvijek besmrtna fraza obezglavljene francuske kraljice:

' Neka onda jedu kolače!'

Tgovana sam na DA pa sam mislila da bi bilo zanimljivo to prenijeti i ovdje. Ovaj put ne pišemo o sebi nego o svom art worku (kako da k vragu to prevedem?! Umjetničkom radu? tako suho zvuči).

1.    Objavi slijedeća pravila:

2.    Napiši 8 korisnih ili jednostavno zanimljivih činjenica o svom art worku  – o onome što objavljuješ na blogu - pisanju proze, poezije, slikanju, fotografiji, crtanju, vezenju, pletenju, kuhanju...

3.    Na kraju imenuj nove žrtve.

Pa da počnemo:

1.      Trenutno radim najviše sa olovkom, ali moja prva ljubav je ulje na platnu. Prvo platno sam naslikala sa 19 godina. Najljepši i najpametniji mladić na svijetu (sada muž) mi je kupio drveni koferčić sa kvalitetnim talijanskim bojama i kistovima. Ispočetka nisam znala što bih sa tim, a onda sam zgrabila platno, umočila kist u boju i ostalo je povijest.

2.    Nikad nisam pohađala nikakvu umjetničku školu, ni tečaj. Budući da živim u turističkom području, prije rata smo bili preplavljeni uličnim slikarima koji su vodili boemski život. Preživljavali su ljeto crtajući portrete preprženim turistima i prodajući pokoji zalazak sunca na platnu. Sve što znam naučila sam od njih. Nije puno, ali i danas se vodim tim smjernicama kad crtam.

3.    Najčešći objekt koji sam crtala je bila mačka, samo par linija, brkovi i oči. Najteže što sam ikad nacrtala je kokoš.

4.    Ranije sam slikala ženske aktove i sve dame su imale velike grudi. Kad sad naletim na neko od tih remek dijela krepavam od smijeha – sve izgledaju kao Playboyeve zečice.

5.    Ne posjedujem ni jedno vkastito platno. Zašto? Jednostavno – čim bi ga naslikala nekome bi se svidjelo i ja bih ga poklonila ili prodala za simboličnu sumu novca.

6.    Od rata jedva da sam i takla boje ili olovke. Djeca mala, život težak, ja depresivna. Kome je u tim uvjetima do umjetnosti?

7.    Od kada sam na DA svaki dan nešto crtam ili oslikavam. U međuvremenu sam postala član lokalne umjetničke udruge i nadam se da ću uskoro i živjeti od svog rada.

8.    Želja mi je raditi sa glinom, trenutno neostvarivo, ali vječna je nada u grudima ljudskim.

Evo, gotovo je . Neću imenovati nikoga, ali su svi koji navrate pozvani na isto.

Romantik

(I zaboravila sam kako je bio lijep sa kosom )

Nemam volje za pisanje, a svrbe me prsti, krenuh, pa dokle stignem.

Još kašljucam, srčem čajiće i sirupiće.

Jučer sam bila cijeli dan po Gradu, s prijom na kavu ujutro, pa s drugom popodne, pa mi se onda i najljepši i najpametniji prlijepio i tako mi digo živce. Ko sijamski blizanac. Jesam li u Gradu, evo i njega, ne da mu vrag mira, mora za mnom ko štene. Lijepo me štufo. Prvi put u mjesec dana izađem vanka i evo ti ga, pari ko da mu falim. Nismo mogle pet riječi s mirom progovorit i na finimentu smo nju odveli doma, a ja završila s njime u Bilijarskom klubu.  

Tamo drnda televizija, neka klapica mlatara po tamburicama i zavija. Pita me jedan njegov kompanjon:

     -      Je li, je li tebi muž ikad ovako pjevo?

-         A jes, bogati, udvarao mi se s gitarom, Samba pa ti...

-          Zno sam da se u njemu krije romantik!

-         Aha, samo što se tako dobro sakrio, da se malo i izgubio na putu nazad.

Južina...

Kašljem, hripljem, svirim brale ko pokidana harmonika. Nikad prestat, s vragom i zima i sve prehlade ovoga svijeta. U očajanju sam pribjegla čak i jednom od onih pripravaka s kojima sam se nedavno sprdala; med i luk.

Pitate me za mačke... Od svih mačora koji se vrzmaju po kući moj je onaj uškopljeni, onaj isti kojega vučem za sobom još iz podstanarskih dana. Što radi? Ždere, spava i maltretira nam mopsa.  Mopsek je naprosto očaran tom naglom naklonošću i svoje odobravanje izražava tako što opali glasan prdac i još glasnije zalaje. Tada jasno nastane pakao, jer mačke ne podnose dernjavu, a nisu baš oduševljene ni silnim smradom, osobito psećim.

Svekrvina kuca to još manje podnosi budući je odgojena penzionerski – njene vitalne funkcije se svode na jelo, spavanje i probavu. Nesretnoj beštiji je nešto tako prosto kao igra posve nepoznat pojam i živčano se trsi uvesti reda među drske uljeze. Kataklizmička buka nasekira i njenu gazdaricu dok ne počne glasno negodovati, osobito ako se koje od djece, ne daj Bože –nasmije.

Jednak problem nastane i ako djeca gledaju MTV ili crtiće na Boomerangu. Čim se netko okrene ili posegne za šalicom čaja, smjesta dograbi daljinski upravljač da ugasi TV, što da gori bez veze i troši struju. Isti stav ima i za peći, a o klimi da i ne govorim. Žena je naučila štedljivo živjeti i na čistom zraku, pa od ranog jutra drži sve širom otvoreno, kako bi vjetrić neometano pročistio stan. Tada zadovoljno sjedne omotana sa četiri džempera i hekla dok joj ne utrnu ruke.

Mi odemo pokorno kašljati u neki iole skriveni kut te palače propuha i čekamo da se dovoljno smrzne kako bi otišla u krevet, što biva čim završi Zabranjena ljubav koja je pak dovoljno edukativna da se troši struja na TV-u. Struja koju MI plaćamo.

Ne smijem biti bezobrazna, eto ipak je ova dva zadnja dana peć stalno upaljena i ne prozračuje toliko. Jer je sirotica prehlađena.

(zlurado kašljucam iz prikrajka)

Gledam ovaj silan svekrvin kristal po policama, čaše za šampanj nepristojna oblika, bićerine za rakiju, elegantne čaše za vino, sitno izrezbarene čašice za likere, trbušaste čaše za konjak, još neke kičasto šarene za koje nemam blage veze čemu služe. Sve to mirno skuplja prašinu i skriva sitne pauke i drske češalj bube koje ih proždiru (pauke, ne čaše).

Poznata je činjenica da se to ni pod kojim izgovorom ne smije koristiti, osim u slučaju sprovoda ili vjenčanja. Za to vrijeme mi pijemo iz okrhnutih čaša za pivo, koje su se tko zna otkud pojavile u našoj kuhinji (mislim da ima neke veze sa tim što sveki šeta svoju kucu ljeti u pet ujutro po Cavtatu, ali mi je bolje da šutim).

Kod moje mame nije puno drugačija situacija, osim što su umjesto čaša za pivo u điru krigle od senfa ili Eurokrema.

Budući pijem neskafe koristim veliku šalicu, imala sam jednu sa slikom svog mačka, ali sam je dakako razbila, pa sad pijem iz neke otrovno zelene koja za inat neće da se slomije. Djeca piju iz onih nosatih, a u regalu, ušuškani u papir leže servisi za dvadeset i četiri osobe. Prvo redoviti keramički crveni. Jedan običan bijeli sa zlatnim rubom i nezaobilazan onaj češki sa oslikanim trubadurima koji sviraju lire damama raskošna poprsja, a oko njih se veselo gegaju bijele guske sa šeširićima na mašnu.

Kad sam ih pokazala djeci valjale su se od smijeha u nevjerici da su ljudi to uistinu držali elegantnim. Sve sa keksićima i kockicama šećera, čajnicima, i malim prstićima u zraku dok se drži šalica.

Osobno uživam u Twiningsovim čajevima, Lady Gray mi je najdraži, ali naše butige nude samo Earla. Šovinizam.

No, opet ga pijem iz one iste gadne otrovno zelene kikare, bez protokola i ceremonija. Sve smo sveli na prosti čin konzumacije, bez imalo užitka.

Zato volim otići u Irish pub. Tamo ga serviraju u čajniku koji sjedi na šalici, pa ima med, pa ovaj cukar, pa onaj cukar, pa stiskalica za limun, pa vrčić s vrhnjem.... mogu se igrat cijeli dan.

Bila sam nemilo prehlađena ove dane, pa sam se natankala čajeva za čitavu iduću godinu. U zdravlje!

(to ono ko žvake bez cukara kad piše na njima sugar free)

Evo me izvikaše da opet ništa ne pišem osim pjesmica na Deep inside, a pjesmice nisu zabavne, pjesmice su cmoljave, pa ajde da se mrdnem, jel'te.

Oće najljepši i najpametniji da gremo put Slavonije mi rodne da kupi sebi kombi, a to znači da se on vraća u Dalmaciju mu rodnu kombijem, a persona mua autićem audićem.
No momak izgleda zaboravlja činjenicu da je persona mua vozila više dok nije položila, nego sada kad sjednem u auto svakih petnaest dana, te da nisam kadra uparkirati auto pravocrtno, a kamoli krivocrtno i k tome unatraške.

Idemo se parkirati:

- Ljubavi što ću sad?

- Snađi se, moraš sama.

- Ali ne znam!

- Gledaj u retrovizore.

Greeeeeb.

- BEMSVEIŽIVOT, JESAM REKO GLEDAJ U RETROVIZORE!

- Pa gledala sam! Cmolj... u ovaj lijevi.

- Koji lijevi, lijevi te grom pogodio, ima ihTRI! GLEDAŠ U SVA TRI!

- A šta ja znam kad koji snima , kad sam u kadru...

- A?

- Kažem šta ja...

- BEMTITOVARAJARCA

Otvaram vrata i puna dostojanstva čupam svu svoju masu uvrijeđene matrone van u dvadeset centimetara prostora koje sam ostavila do zida. Ekipa ispred lokalnog kafića pijucka kavice i pućka dim pomno prateći predstavu. Zadihana kao da sam upravo pretrčala svih olimpijskih 42 (ili je to bilo 45?) i zdravo rumena ko jabuka što bi rekla moja pokojna baba, upiljim se u ekipu na terasi dovoljno dugo da se posvete novinama i ribarskim pričama od pretprošle godine. Naručim nes od konobarice drhtave brade, da bi mi se nakon par minuta i on pridružio s pokajničkim osmjehom.

- Šta sad tako gledaš?

- A daj, što se odma ljutiš, pa reko sam ti da će bit grešaka u početku...

Uostalom sjećaš se mene kad sam počinjao voziti...

Da sjećam li se... Kad bi ujutro pogledala kako je parkirao onoga nesretnoga fića, nije mi trebalo govorit kakav je doma sinoć došo. Ovisno o tome je li fićo bio na sredini prilaza ili u oleandru. A žmigavci su se kupovali skupa sa spenzom, redovno kao kruh i mlijeko. Taj je obilježio svaku među u Konavlima i na Mećajcu. Samo što je za razliku od mene i tada tvrdio da je izvrstan šofer. I najljepši i najpametniji.

Dragi djedice.

Nije beg cicicja, al ja bi rađe Agu nego bega.

Aga je ljepotan koji se može naći u boji koja vam odgovara, stalno je topao i spreman. Radi na plin, struju ili naftu.

Ima četiri pećnice, za pečenje ili čak kuhanje, te za podgrijavanje.

Njegova je najveća prednost što može biti stalno uključen uz minimalnu potrošnju energije, pa tako održava i toplinu u stanu.

Cijena – sitnica. Oko desetak tisućica funti. Ako hoćete original, a ima i manjih, jednostavnih, pa sukladno tome i jeftinijih inačica.

Dedice  molim te lijepo, bit ću jaaaaaaaaaaaako dobra, ako mi doneseš Agu.

Sve žene iz moje obitelji kao da su pod kletvom nekog maga šenulog od gladi, pa se generacijama ne možemo otresti pregače i čitav život vitlamo kuhačom. Uz najbolju volju da djecu usmjerim drugamo, najstarija zaglavi u ugostiteljstvu, doduše naginje pripremi slastica u čemu me već sada tuče do nogu, budući nisam kadra dva puta napraviti isti kolač, usprkos podrobnim uputstvima i recepturama. Ljetos kad je obznanila svoju želju na obiteljskom ručku, mlađa joj je sestra bujicom suza i kišom uvreda pozdravila tu životnu odluku, jer je slastičarstvo sama odabrala kao životni poziv.

O najmlađoj mi se kćeri već širom svijeta (bez pretjerivanja) pričaju anegdote, iz Amerike dobija pregače egzotičnih šara, lakirane kineske štapiće za jelo, ima već lijepu zbirku kuharica za početnike, a sama neumorno pretražuje internet u lovu na nove recepte.

Odavno mi kuhinja nije radno mjesto, no ne mogu joj uteći iz jednostavnog razloga što sam preko stare poslovice došla do muža. Znate onu  kuda je najbrži put do muškarčeva srca? Eto to.

No, ista ona budala koja nas je uklela tećama, nametnula nam je i prokletsvo uzane kuhinje, a širokih bokova, tako da se sve vrijeme sudaram s prečkama i ručkama, gazim u mačje zdjelice s hranom i prevrćem im vodu. Čitav sam život podstanar, pa ni sad kad kao eto nisam, nemam poštenu kuhinju. Nasljedstvo njegova očuha drsko skuplja prašinu i pruža utočište kolonijama kućnih pauka.

Šareni keramički tanjurići, vrčići, gotovo i nema mjesta više na policama, pa i na samim zidovima. Od sve sile zidnih ura koje je za života skupljao ni jedna više ne kuca, kvare se jedna za drugom kao da ih pohodi ektoplazma samog pokojnika i čupa im federe kako bi nam napakostio.

 (ovaj sam put nadahnuće dobila od Skviki, a onaj mačor gore je svekrvin, ja svome ne dopuštam da trese buhe  po kuhinjskim površinama)

Doba je gripe, prehlada, svi kašljucaju ili se useknjuju. Djete mi ima varičele, gori u febri, hriplje, kašlje, a baba joj kuha domaći pripravak od ljušture luka koji ona dakako neće ni pogledati, sam miris bi onesposobio prosječna bivola.

Sjetilo me moga djetinjstva, svih praznika provedenih u postelji. Dok su se drugi vanka igrali, vozili kariće, kolendavali, ja sam ljutito sjedila kraj špahera zamotana dekom, šireći oko sebe mirise domaćih lijekova, ovisno o trenutnom stanju.

Zanimljivo je to da nisam preboljela ni jednu dječju bolest. Moja pokora bio je bronhitis i vječito natečeni krajnici koje doktor Borović nije dao vaditi. Kad me nisu vodili na Grudu po redovnu injekciju penicilina, oko vrata sam imala krpu napunjenu ukiseljenom cveklom, što više to bolje, a ostatak iz tegle sam jasno – morala pojesti. Što više to bolje. I onu kiselu vodu popiti. Ne treba osobito naglasiti da sam na prvi pogled ostavljala dojam manijakalnog serijskog ubojice, onako sva u crvenim flekama i vječito ''dobro raspoloženja''.

Sjećam se i presavijenih listova Slobodne Dalmacije na golim prsima, izbušenih batočkom i natopljenih toplim maslinovim uljem. Domaćim, po mogućnosti malko i užeglim – sa bogatom aromom, da ti koža na prsima pozeleni. Dan danas sam uvjerenja kako ulje treba da klapi, da ti natjera suze na oči, a ne ovo sad što zovu djevičansko a ima okus po svježe  prožvakanoj travi.

Jednu su prijateljicu tako liječili homeopatskim pripravkom od meda i česna, koji prvo mora zreti mjesec dana da bi se konzumirao. Med i česan – zvuči tako ljekovito da ti je smjesta bolje, ne trebaš ni pojesti da ozdraviš, a o okusu je suvišno uopće i pričati. Vjerojatno su stoga sada svi sirupi okusa po voću ili žvakama, a tablete se pretvaraju u bombone za cuclanje.

Govoreći o sirupu sjetila sam se kako su pričali za staroga Rokoja kad ga je doktorica Nera uputila u apoteku po sirup. Pristojno je pričekao da mu to sve farmaceutkinja smućka, lijepo platio, odvrnuo čep i aj živjeli ,sasuo sve odjednom, vratio bočicu na šank pa preko vrata.