mama i mačak

original photo by *Liek

Imate li vi Max TV? Ja nemam znate. A neki tvrde da imam, to jest njima piše da imam, ali ne dobijam račune, pa ga onda valjda ipak nemam. Ili možda imam, pa sam nekom prefriganom igrom uspjela sve izmotati tako da ispadne da ga nemam, a imam, dok je registrirano da ga imam, međutim ipak ga nemam.Ako ne razumijete, ništa ne brinite, niste jedini. Ali se možete praviti da razumijete, dok ne razumijete što trebate razumjeti. Ako vam to uspije, možda vas čak i zaposle kao T-com operatera.

Naime prošle godine u prosincu sam naivno i nadasve nadobudno poslala elektronskim putem prijavu za Max TV. Pa onda još jednom, jer prvi put nije prošla. Pa sam čekala. Tri mjeseca. U veljači smo preselili, i sukladno tome je valjalo preseliti i telefon – dakle broj i Max ADSL, što je jedna jako zanimljiva priča, puna neočekivanih zapleta, tu i tamo prikladne ljutnje i psov... specijalnih efekata, ali u roku mjesec dana je sve sređeno. Gospoda koja su mi instalirala opremu topili su se od miline.

-         A jeste vi S.U?

-         Jesam .

-         A je li vi ono pišete za...

-         Pišem.

-         Ajme, divno, čito sam ono...mmm...ono...

-         Ma da, znam ono...

-         E, e , baš to.

Sve su mi uredili, pročistili kompjuter, instalirali novu Mozilu i obećali doći uskoro  za Max TV, čim dobiju rješenje iz Zagreba. Od one iste gospode s kojom kontaktiram svaki tjedan od tada. Nazovem broj službe za korisnike, izaberem opciju 2, pričekam da odsviraju šest puta onu iritantnu melodiju, da bi se (ako imam sreće i strpljenja) javio neki mladi prpošni glas. Strpljivo me sasluša, uljudno stavi na čekanje i nestane da bi se javio zadihano kako je poslao upit na višu razinu (valjda je u panici trčao četiri kata gore i nazad). To se ponavlja iz tjedna u tjedan otprilike četiri mjeseca. Prvo sam bila iznervirana, pa ljuta, sad sam u fazi kad me to prilično zabavlja; samo mi fali škartoc s kokicama i udobna fotelja za potpuni ugođaj. No ne dam se ja tako lako. Ponovo sam zvala neki dan, ovaj put je bio malko stariji i dublji glas, sklon razumijevanju isfrustriranih korisnika. Nakon što je odslušao moj napamet naučen i toliko puta ponavljan monolog, zavjerenički mi je šapnuo:

''Gospođo, odite vi u najbliži centar pa se ponovo podnesite zahtjev.''

I otišla sam. Pa su mi tamo rekli da oni nemaju ništa s tim. Pa sam poslala mail koji ovdje neću citirati jer želim poštedjeti vaše osjećajčiće. Zvali su me sutradan, puni isprika, uz hvalevrijedan savjet kako im moram poslati faks sa prigovorom, tj, skroman pismeni sastavak svega gore navedenog. I jesam. Već dva puta.