mama i mačak

Pripadam nekoj nesretnoj pasmini koja će umjesto na izlog sa cipelama prilijepit nos na izlog sa knjigama. Tako sam se prošli tjedan počastila literarnim draguljčićem kineske autorice (Xinran – Dobre kineske žene) u kom govori o položaju žena u Kini. Ne o trendsetericama, kojih imamo i mi sami za izvoz, ne o poslovnim ženama koje čine možda svega 5 % ženske populacije u Kini. Piše o ženama u zabačenim selima, koje ne poznaju pojmove kao što su moda i šminka, pa čak ni osnovne higijenske potrepštine. O ženama koje su na leđima iznijele sav teret Maovog režima, krutog tradicionalizma i muškog šovinizma. Nisam feministkinja, niti tomu naginjem, neću sada trubiti o ravnopravnosti i pravima žena. Nego o apsurdu.

Isti dan sam prelistala jednu od onih ''žutih'' tiskovina, u rangu slikovnice (puno slika – malo teksta). Pola časopisa se bavilo dežurnom ''jadnicom'' Vlatkicom, a druga polovina o sirotim samohranim majkicama (mislim na one koje se svakodnevno prenemažu po kojekakvim medijima) koje kriju ime oca bebe, ali zato ne kriju marke preskupih prnja kojima se kite. Xinran je pisala o obitelji sa osam djevojčica koje dijele samo jednu gornju odjeću. Ostatak vremena provode u kući u tkanju i šivanju odjeće, te obuće za braću i oca, dok majka radi na polju. S nestrpljenjem broje dane kad će na koju doći red da nosi odjeću i pomaže majci u poslovima van kuće. Kad stasaju dovoljno, otac ili neki od braće će ih trampiti u susjedno selo za novu ženu ili grlo stoke. Ta su djeca kao i sva druga, zaigrana, puna smijeha, neopterećena spoznajom o vanjskom svijetu, i bolje za njih.

To se događa na drugom kraju zemaljske kugle dok naše drage mame i kćeri uzdišu nad sudbinama raznih Rosa, Esmeralda i Felisa. Dok se naše Vlatke bore za pravo nad svojim skupocjenim krznima, a naša se vlastita djeca namjerno izgladnjuju da bi dosegli standarde manekenskog trupla. Na kojem putu su nam poispadale prave vrijednosti? U koju su draču zarasle? Dobro ćemo se isparat dok ih ne nađemo, ako ih uopće pođemo potražiti.