Friday
- Knjiga o bambusu (V. Bajac) - odlomci
Ostaci su najgori neprijatelji. Sa bolom u naponu čovek se bori bez razmišljanja, bez plana, jer mu priroda nalaže suprotstavljanje. Tada se ne traži rešenje, već samo odbrana, izlaz iz bola. Kada pobeda nije potpuna, ostaci rana postaju gori od nje same. Sa njima se ne zna kako, protiv njih se ne može, jer savladati ih znači imati znano, vidljivo, sigurno razrešenje. Ono opet traži čvrstog, hladnokrvnog borca koji zna šhta ce sa pobedom. Čovek istrošen savlađivanjem gromada, više nema snage da sakupi i kamenčiće i postaje ranjiviji nego što je bio kada su trube objavljivale juriš...
(...)
"Bambus je zelen preko cele godine. Koliko sam ga samo puta gledao kako se povija pod težinom snega i kako se hitro opet uspravlja kad sneg okopni." Kada sam ovo izgovorio, bio sam siguran da su to reči mog uhode kojeg nisam poznavao. Roši me je ćuteći posmatrao, a onda kao da se odlučio da mi kaže nešto važno.
"Treba da znaš da glatka površina među njegovim člancima predstavlja vrlinu sa velikom razdaljinom izmedju grešaka, a to su chvorovi, dok unutrašnja šupljina nagoveštava čednost. Eto, ovo sam hteo da ti kažem: već možeš da se ponašaš u saglasju sa svojim imenom."
Ove reči su značile mnogo. Bio je to znak da su preda mnom nove, zaslužene i dosegnute tegobe.
"Polako dolazi vreme tvojih prvih ozbiljnih iskušenja. Ako na zimu savladaš napore Rohacu dai sešina, bićes spreman i za svoje prvo hodočašće. O njemu možeš unapred da razmišljaš jer očekujem da mi o svojim planovima, kada ih stvoriš, kažeš ono što ih bude chinilo."
Pošto me je Roši otpustio, ostao sam neko vreme na tremu pred njegovim vratima, zatečen tako rano dobijenom dozvolom za prvo hodočašće. Niko od prisutne braće nije, posle tako malo vremena provedenog u manastiru, imao mogućnost da se upusti na tako važan samostalan put, bez učiteljevog budnog oka. Ili je u meni poštovao nešto što drugi nisu posedovali ili me je iz samo njemu znanih razloga iskušavao više ili češće no druge.
(...)
Ne znaju da je to gorko - nesreća. A sreća? Sreća se oduvek dosezala najmanje očekivanim sredstvima: rukom na porodiljinom stomaku, skladno izdubljenom kutlačom koja ponire u činiju sa supom, rečju koja je tvoja a drugi je izgovori, pogledom ka šugavom nebu iz kojeg zvezda padalica promoli nepostojeći krak... Malo je mudrih što iz svoje svakodnevice i ne pokušavaju da iznesu na površinu ono što im se čini važnim. Jer obične stvari i jesu velike koliko ih mi smatramo važnim i velikim, pa ih i ne treba isticati nad drugim. Sve male stvari su jednako lepe, potrebno ih je samo povezati u svileno klupko bez čvorova, i zakotrljati...
|