Friday
- Sudija (V. Drašković) - odlomak
Ulazim u život, da bih iz njega, uskoro, izašao. Dolazim da se pokažem, kao i ostali: potom, mora se iščeznuti... Priroda, gotovo ljubomorna na ono što nam je dala, često nam objavljuje i stavlja do znanja da ne može dugo da nam ostavi ono malo materije koju nam pozajmi, koja ne smije da ostane u istim rukama i koja, vječito, ima da bude u opticaju: ta joj je materija potrebna za druge oblike, ona je traži natrag za druge tvorevine.
O Bože, još jednom da pitam: šta smo mi? Bacim li pogled preda se - koliki beskrajni prostor u kome nijesam. Okrenem li ga unazad: kakva stravična širina, u kojoj me više nema. Koliko malo mjesta zauzimam u toj ogromnoj provaliji vremena! Ja sam, zapravo, ništa: jedan tako kratki period nije dovoljan da bih se izvukao iz ništavila. Poslat sam samo da popunim broj: u stvari, nijesam bio ni najmanje potreban - komad bi, isto tako, bio odigran i da sam ostao iza scene.
|