Monday
- Kad su cvetale tikve (D. Mihajlović) - odlomak
Na Dušanovcu sam išao s najlepšim curama. Bio sam zvezda. Lomile su se oko toga koja će više da trza na mene. I pravile sebi reklamu ako bi išle sa mnom. "Ona ide s Ljubom Šampionom", govorile bi.
A moja Inge nije lepa, ima kraću nogu i vanbračno dete. Kad je imala dvanaest godina, slomila je nogu. I ostala joj je kraća, za tri santimetra. Nije ništa strašno, ali - primećuje se. Tako je i Arnea rodila. Mislila je da će to tipa zadržati. A tip sačekao da se on rodi, pa nestao. I, čudna stvar, volim je. Nekad sam cure stalno menjao. A nju čak ni ne varam. Valjda sam omatoreo. Trideset i osma mi je.
Moja Inge ume da bude i džandrljiva, kao i sve ostale blesave zene. Ona isto ume da zakera: "Opet si uneo blato u kuću! Zasto ne brišeš noge?" I: "Opet te tvoje blesave novine!" I: "Ovde si mi se popeo s tvojim sindikatom!" I uopšte. Po tome su nam, kao što vidite, običaji isti. Ali kao što sam ja naučio da postujem švedske, i ona se naučila da postuje naše.
Nekad, u Jugoslaviji, voleo sam da žvalavim. Ni oko čega. Otkako sam otišao, međutim - prvo jezik, a onda i sve drugo - postao sam ćutljiv. Ovde svet, uostalom, i nije baš mnogo pričljiv. I kad dođem kući neraspoložen ili ljut, ili kad me uhvati moje ludilo, i ćutim, ona me ne dira. Ćuti i sama. Nije to za ženu baš mnogo prijatno, ali moja Inge i to podnese. A kad me prođe, onda možemo po starom.
(...)
I, mada takve stvari ipak retko činim - obično gledam da im pomognem na neki drugi način - kad neki naš čovek, iz Jugoslavije, ovde baš zaglavi, ja ga i kući odvedem. A narod ovde nije loš, ali, nekako, tvrd je na paru: otac za sina ne zna, sin za majku, svako ima svoju računicu i svoju kasu. I retko jedan drugome u kuću zalaze. A moja Inge nas docekuje s osmehom i kaze tipu srpski: "Mi volimo naša Jugoslavija." I pere mu prljave gaće, i kuva mu pasulj sa slaninom i sarmu, i prebira po našem vešu i odvaja mu moje stare košulje: dok se malo ne snađe. I kad nas je prošle godine jedan takav bio pokrao - ništa strašno: drpio jedno moje odelo i neke sitnice, ali ja sam se jeo kao Mesec: eto kakvi smo! - ona mi kaže: "Nemoj da se sekiraš. Sav je bio propao, jadnik. Mi ćemo zaraditi drugo."
(...)
Oni prosto misle da smo svi mi udareni, keve mi! I kad prođu ovuda i čuju kako urličemo naše pesme i ovakve suze valjamo, oni misle - nismo čitavi. 'Leba mi, veze nemaju. Ali, ovako rezonuju: ako si ti lud, slobodno i to možeš da budeš, i imaš pravo na to, samo nemoj da napraviš neki izgred. A za mene su ovako mislili: taj sigurno jeste udaren, ali kad to njemu dođe, on predoseti, pa sedne u kola i ode u njegovu ludu Jugoslaviju. Je li napravio neki saobraćajni prekršaj ? Nije. Je li učinio nešto drugo? Nije. E, pa onda, u redu!
|