Thursday
- Otac moje kćeri (N. Veličković) - odlomak
- Tata, zašto neko govori Tita mi?
- Zato što je to njihova zakletva.
- Je li to isto kao Alaha mi?
- Isto je i kao Boga mi. Puno ljudi je prije nego što je počelo vjerovati u Boga vjerovalo u Tita.
- Je li i Tito bio bog?
- Nije, on je bio Bog i batina.
- Kako batina?
- Šalim se. On je bio čovjek ali su ga voljeli i bojali ga se kao da je Bog.
- Ko ga je volio?
- Komunisti.
- Ko su komunisti?
- To su ljudi koji nisu vjerovali u Boga prije nego što su promijenili vjeru.
- Kako se promijeni vjera?
- Lako. Samo počneš da se drugačije pozdravljaš. Hoćeš li da vidiš Titovu sliku.
- Hoću.
- Evo, ovo je drug Tito.
- Koji od ove trojice?
- Ovaj u sredini. U bijelom odijelu.
- A zašto ti kažeš drug Tito?
- Zato što se tako govorilo kad je on bio predsjednik. U školi se govorilo drugarice učiteljice.
- Pa jesu li vas ružili?
- Zašto bi nas ružili?
- Zato što ućiteljica nije drugarica.
- Nego šta je?
- Pa učiteljica.
- Onda je bila uvreda kad ti neko kaže gospodine.
- Zašto?
- Zato što je onda bilo sramota biti bogat. Drug Tito je kad je bio mladi otimao od bogatih i dijelio siromašnima.
- A poslije?
- Poslije se i on obogatio, pa je prestao. Postao je kao i svaka druga vlast, počeo je da otima od siromašnih i dijeli bogatima.
- A je li danas sramota biti siromašan?
- Danas ništa nije sramota.
- Je li ova teta neka kraljica?
- Nije, to je drugarica Jovanka. To je bila žena druga Tita.
- A zašto onda nosi krunu?
- To je dijadema. Ona je i danas živa.
- A Tito nije?
- Nije. Kad je on umro, svi su plakali. Na njegovu sahranu su došli svi predsjednici i kraljevi i carevi na svijetu. Od tada je to postalo moderno.
- Zašto su svi plakali?
- Zato što su ostali siročići.
- Kako siročići?
- Fino. Znaš onu priču u kojoj su djeca ostala bez mame i tate, i onda su ih seljaci podijelili izmedu sebe.
- Znam.
- E tako.
- Kao koza i sedam jarića?
- I tri vuka.
- Jesi li ti plakao?
- Pa nisam, ali mi nije baš bilo svejedno. Najviše mi je bilo frka kad su donijeli štafetu i stavili je na njegov sanduk.
- Sta je to štafeta?
- To je jedna cijev, u kojoj je čestitka za rođendan. Tu cijev su djeca i omladina nosili po cijeloj zemlji, iz ruke u ruku, i onda su mu je davali kao poklon za rođendan.
- Ima li danas štafete?
- Mislis, u Bosni?
- Aha.
- Nema.
- Zašto?
- Nema više dovoljno omladine da je nosi.
- Kako nema?
- Fino. Neki su poginuli u ratu, a neki su otišli u Ameriku.
- Ali ima dovoljno djece.
- Opet ne bi bilo isto. Sad mi imamo predsjednistvo. Morala bi štafeta da bude kao svijećnjak za tri svijeće. Za svakog predsjednika ista poruka na drugom jeziku.
|