I čekati na pravoj stanici gde taj voz zaista i staje.
U predpostavkama gde, i kako bi mogla da se nađe jedinstvena stanica kuda prolazi to huktalo, a nije, ne vredi.
Osuđeni smo tim stavom na nedostatak mnogih kratkih i dužih puteva prepune aventure, u čekaonicama života, gunđajući zašto smo propustili voz koji je svo vreme strplijivo čekao…čekao i čekao…možda samo, i samo, na nas. Dovoljno dugo.
I ta krivica za sopstvenu trapavost ili pogrešan tajming i sopstveno gubljenje u polaritetima sreće i nesreće svaki put dovedu, na pogrešan kolosek. Ne opravdava akt.
Tuda taj voz jednostavno, ne prolazi.
*
Saviješ se i pripiješ uvo na ledene tračnice i oslušneš. Do usijanja. Kad se usija, e tad znaj, da je voz pri dolasku.
Mahni i nabaci osmeh.
I ne zaboravi da uletiš!!!
Tada nema:
ne znam
ne umem
ne smem
ne mogu
ne razumem
ne verujem
ne treba
ne preostaje
ne vredi.
Ako izabereš jednu od tih opcija, opet završiš u onoj čekaonici. I jadikuješ možda, a ako si dovoljno hrabar i zaplačeš. Ili samo ćutiš. A možda i samo napraviš blesav, priđeš šalteru, i priupitaš za vozni red. Redni i vanredni. Za početak i to može da posluži.
Samo izlazak na stanicu, koja je poput lavirinta prepunih ogledala, ti niko neće, i ne može otkriti.
Prvo su se mazili kao gliste, zatim kao zečići i na kraju kao kornjače, sve dok nije pao mrak u zagrljaj tuge. U vazduhu je još bilo tragova ruža. S vremena na vreme u sobu je dopirao glas muzike.
- Čuje se iz Katarinove kafane. - reče Klotida. Mora da je neko došao.
Došla su tri čoveka i jedna žena. Katarino je predvideo da će možda, doći još neko te se potrudio da popravi gramofon. Pošto se slabo razumeo u te stvari, zamolio je Panća Aparesida da mu pomogne, jer je ovaj znao pomalo od svakog zanata pošto nikada ništa nije radio; osim toga, imao je torbu s alatom i vešte ruke.
Katarinova kafana nalazila se u drvenoj kući pored mora. Imao je veliku salu sa stolicama i stočićima i nekoliko dodatnih, manjih sala. Dok su posmatrali kako Panćo popravlja gramofon, tri čoveka i žena pijuckali su za šankom. Ćutali su, smenjujući se u zevanju.
Gramofon je posle više pokušaja proradio. Kad je počela muzika, daleka, ali jasna, ljudi su prestali da pričaju. Gledali su se međusobno bez reči jer su u jednom trenutku shavtili koliko su ostarili odkako su poslednji put čuli muziku.
Tobijas je posle devet zatekao sve ljude budne. Sedeli su na ulazu, slušajući stare Katarinove ploče, zapanjeni u svom naivnom fatalizmu kao da posmatraju pomračenje sunca. Svaka ploča obnovila je uspomenu na nekog pokojnika, na ukus hrane posle duže bolesti, ili ih je opominjala šta treba učiniti sutradan, ili ih je podsećala na ono što su zaboravili pre mnogo godina.
Muzika je prestala oko jedanaest. Neki su legli misleći da će sigurno početi da pada kiša jer su se oblaci stuštili nad morem. Ali oblaci se spustiše na more ploveći po površini da bi ubrzo potonuli u vodu. Na nebu su ostale samo zvezde. Malo kasnije vetar, koji je duvao sa kopna, stigao je do pučine da bi se odmah vratio sa mirisom ruža.
- Šta sam vam rekao, don Jakove- uzviknu don Maximo Gomez.
– Evo mirisa opet. Siguran sam da ćemo ga osetiti svake noći.
-Ne daj bože – reče stari Jakov.
–Ovaj miris je jedina stvar koja me je u životu zadesila prekasno.
Igrali su dame u praznoj prodavnici ne obraćajući pažnju na muziku. Njihove uspomene bile su tako stare da nije bilo ni jedne ploče koja bi ih mogla obnoviti.
-Što se mene tiče, ja ne verujem mnogo u ove priče – reče don Maksimo Gomez
– Ko je proveo tolike godine jedući zemlju, sa ženama koje žude za baštama gde bi gajile cveće, taj na kraju oseća ove mirise i počinje da veruje da su stvarni.
Šta radi ovaj čovek sam u sred noći na drumu? Zašto je zaustavio kola i upalio dugačka svetla? Zašto je na nos natakario naočare sa dioptrijom plus devet, i šta to traži na raširenoj beloj košulji, klečeći u travi ispred farova?
Pedeset i pet mu je. Lice pravilno. Kosa seda. Stomak jedva naznačen. Jos se dopada devojkama i ima povremene ljubavne veze. Ima ljubomornu suprugu koja ne razume njegovu neutazivu potrebu za nežnošću. Noćas se vraća sa sluzbenog puta iz Ljubljane, a nije stigao da pregleda svoje stvari. Možda se negde zadržala dugačka svetla dlaka mlade kose? Mozda je neki nestašni poljubac zalutao na okovratnik? Ako ih on ne pronađe, ujutro će mu ih pronaćižena. Poslovan je čovek i ništa ne prepušta slučaju. Profesionalac. Zbog toga je parkirao automobil uz ivicu auto-strade i sada uklanja ljubavne tragove.
Toliko se zaneo svojim poslom da i ne primećuje kako mu sa leđa prilaze dva policajca sa uperenim pištoljima. U blizini je vojni aerodrom; mozda se radi o nekom špijunu koji se upravo orjentiše prema tajnoj mapi?
Ali to nije špijunska karta - to je samo obična bela košulja sa otiscima nečijih obojenih usana. Geografija poljubaca. Poslednji tragovi poslednje ljubavi.
I gle, kad vide u čemu je stvar, policajci se najpre valjaju od smeha, a onda kleknu u travu i... ma ne i onda pomažu starom ljubavniku da pogleda ostale košulje, povezani prećutnom muškom zaverom.
Meni je ova pričica od Mome Kapora krajnje slatka.
Samo što nisam sigurna da bih ja kao žena profecionalca tražila te mape i dokaze...Pre bih se možda pridružila prećutnoj muškoj zaveri i pomogla njemu, tooooliko željnog nežnosti. Profesionalno, takođe.
Bio je stravično pametan. Njegovi nastavnici su uvek pisali majci pisma o tome kakvo je zadovoljstvo imati u razredu dečaka kao što je Eli. A to nisu bile prazne priče. Tako su i mislili. Ali stvar nije samo u tome što je bio najpametniji u porodici. Bio je i najbolji po mnogo čemu. Nikada se ni na koga nije ljutio, ili tako nešto. Kažu da se riđokosi ljudi uvek lako ljute, ali kod Elija to nije bio slučaj, iako je imao upadljivo crvenu kosu. Rećiću vam kakvu je crvenu kosu imao.
Počeo sam da igram golf već u desetoj godini. Sećam se jednog leta kada mi je bilo oko dvanaest, baš kada sam lansirao lopticu i sve, najednom sam kao osetio da ću, ako se okrenem videti Elija. Okrenuo sam se, i naravno, sedeo je sto metara iza mene gledajući me kako igram. Takvu je crvenu kosu imao.
“Lovac u raži”
J.D. Salinger
I
Mama, krećem kući.
Što sine, ostani jos malo.
Ma biće gužva i ne volim bus vožnju. Znaš već.
Prati me do stanice, kao i uvek.
II
Zagledam se u njene skroz bele vlasi.
Lepo ti stoji.
Zajebavaš mala.
Neću više da se farbam. Tu je sva naša snaga.
III
Ulazim u bus i razmisljam o njoj, sebi, nama.
O svim godinama, prošlim.
I o danas.
O njoj, kao osobi, majci, ženi i prijatelju.
I o toj spomenutoj snazi njenog bića. O njenim usponima i padovima.
I sve što uz to ide.
Haotično savršena. Nikad dovoljno rečiva.
*
Tek pred prelazak preko mosta ugledam ovaj tekst koji mi je stajao tu, pred nosem.
I nasmešim se.
Kakvu belu kosu tek ona ima!
Nisam sigurna, ni da li bi Selindzer znao tu njenu kosu da opiše, i sve ostalo vezano uz nju...
Beonjača krasi tvoj prelepi šareni iris
dok udišem taj tvoj jedinstveni miris
U zagrljaju pitkih reči
i vrlo opasnoj krivini u kojoj više ne preostaje vremena ni da se zakoči.
Najzad, ispadamo iz koloseka i glupavih proseka.
Sedim pokraj tebe, iako nisi tu
dok prvo posmatraš oblak u letu,
pa dolećeš do njega i dodiruješ ovlaš trepavicama
i ne čujem ništa od galame u srcima.
Ostavljaš žig mi između obrva na trećem oku
eh, a baš TU si utisnuo svu svoju lepotu!
Nakon poletanja iz Bg-a u neverovatno opuštenoj atmosferi sledio je Keln.
5 dana. Već na ž.stanici sam primetila neverovatan broj prosjaka. Pomislila sam da im je to stanica susreta. Međutim, u sledećih par dana sam ih se nagledala na svakom koraku. U proseku, 25 ljudi dnevno te pita za koji euro. Neki imaju čak i fiksne cene. Drugi su već dugo u tom poslu, vidi se, ali bilo je i dosta onih koji su silom prilika (p)ostali usamljeni prosjaci uz pad sistema i potpunu nezainteresovanost te države da nešto učini za svoje građane. U pitanju su ljudi koji su se neverovatnom brzinom survali na ulicu. Sva ta bića, ovi ostali, „moralni i (još uvek) radni građani“ baš vešto ignorišu. Muva mi se po glavi stvar "todo es mentira en este mundo" od M.Chao. Kaže mi A. kod kog sam bila gost, da je u obližnjem gradu u kome radi još strašnije.
A. odlazi ujutro u pola sedam na posao i vraća se uveče u osam, da bi malo popričali i on bi se takav, iscrpljen, survao u krevet. Svaku noć je ustajao više puta, i pred moj odlazak mi najiskrenije priznao da ne može da spava zbog stresa na poslu. I puno bojaznosti za svoju budućnost. Da se razumemo, A. ima odličan posao i teško da može da propadne, ali je svestan neke realnosti u koju je upala ta, do nedavno ekonomski (naj)jača nacija na svetu.
Preko vikenda je uspeo nekako malčice da se opusti. Šetali smo gradom i prokomentarisli par scena. U moru prolaznika koji su izmilili zbog lepog vremena pomno smo posmatrali lica i držanja ljudi i oboje konstatovali da ni jedan od njih nema pravilno držanje tela, uma, šta li već....Većina je pogrbljena, kao da nosi nekakav teret. Svako svoj, po-na-osob, bez obzira na uzrast. Samleveni "proizvodi" koje je sistem polako (sa)žvakao, samleo, progutao i izbacio uz prdež.
Fotkala sam i muriju, koja drnda vozača motora iz nekog samo njima znanog razloga, i drčnu debelu policajku, u pozi Ф
Baš tada je prošao jedan od prosjaka i dobacio : slikaj debelu!!!
Neverovatan ulični metež nezadovoljnih, uplašenih ljudi-kreatura, koji su pri tome još i toliko ružni da to prosto boli. Na ulicama, parkovima i restoranima je više auslendera-stranaca. Nemci ili udarnički, ili sede kući ispred TV-a i opuštaju mozak. Program im je na skali od 1-10 na -5. Kvalitet se u potpunosti izgubio.
Ili je svađa opozicija u toku i uzajamno prebacivanje ko je kriv za novopečenu krizu, propast Opel-a, pad metalne i sve ostale industrije u koju su verovali, bili ponosni i uz to sigurni da ne mož´ nikad da (pro)padne. Da, na programima su najviše ljudi iz nižih slojeva društva koji bezuspešno pokušavaju da nađu posao, stan, plate dugove. Ima i o tome, kako i šta radi policija i koliko uspešno vreba kriminalce koji su najčešće, "naravno" stranci. Na meti su muslimani i sejanje ne baš suptilno upakovane mržnje.
Pitam se samo o čemu su razmišljali isti ti političari onda, kada su ih tako masovno „uvozili“ kao gastabajtere koji se eto, nikada nisu vratili u svoje domovine nego su već u trećoj generaciji u toj zemlji.
Tu su i stari jeftini filmovi sa dugim pauzama nestvarno sijajućih i skupih reklama o proizvodima koje nikoga više neinteresuju.
A. svakih pola sata zovu agencije nekretnina i svi bi da mu ekspresno i što brže uvale stan. Cena po dogovoru. Nije čak bitna ni činjenica, što je sveta nedelja. Samo sad i odmak. Ono njihovo namazano opipavanje i proračunost su se skroz istopili.
Troje zaista veselih su bili dugogodišnji svirač na ulici koji veštim pokretima stopala pokreće drvene lutkice na skromnoj pozornici, nasmejana žena sa harmonikom koja je pevala stare španske pesme i cool Mephisto man koji se pita zašto je njegov Mephisto ustvari tako glupav?...
Dani su prolazili u brojanju sati kada ću da nestanem iz kolektivnog i ne skoro viđenog ludila.
Po samom ulazku u Andaluziju posle ponoći, osetila sam se opet na svom mestu. Opušteni i nasmejani Španci, prepune ulice, barovi i kafići.
Klinci koji se igraju i jurcaju. Ulazak u pizzeriju kojoj je isteklo radno vreme pre pola sata i ipak raspoloženu radnicu da usluži nas sa praznim stomacima. Ostaju svi sat vremena duže. Zbog nas troje. Na ulici je slavlje. Barsa je pobedila 2:0. Masa je euforična i na nogama.
Samo da se nađe neki razlog za slavlje i život je prepun smisla.
Svi mogući praznici su uveliko u toku, a nacija...kako drugačije, nego neradno. Boli njih...važno je da su zajedno.
Jedva sam dočekala da legnem u svoj krevet, u kome se najlepše odmorim. Savršena tišina.
Probudilo me je sunce i cvrkut ptica. I cvet pronađen na jastuku, pored.
A n s i a
Čeznja
Emocija
Poput vatre koja guta srce
Kao uzrok bez razloga,
Razlog bez uzroka.
Duvajući vetar što stiže do
Volumena srca,
Kratera duse,
Zidova prostranstva
I kuca.
I kuca. I k(lj)uca...
Contact: ansia.dentro@yahoo.com