(zašto se kaže sam kako vuk ako su oni čoporativne životinje to nikada nisam shvatila)
uvijek smo sami,
uvijek odlazimo kako smo i živjeli,
uvijek moramo otići...da bi se mogli vratiti
Yin, Aster, ode...nekako znam da mu je lakše. Oslobodio se, inače, teškog tereta. Da li je previše znao, ili ustvari bio skroz u neznanju, ostaje misterija. Usamljeni, koji ne može da se okarakteriše kako god okreneš...nikada nikoga nije pustio blizu. Ni spolja, ni iznutra. Uronjen u svetu Čarlija i ostalih tragičnokomičnih bića.
N-li istina je da se kreću u čoporima. Ali onaj koji se odvoji (nije česta pojava) to čini s razlogom. Koliko god su ih posmartali i izučavali nisu spoznali kako, i zašto, dolazi do toga.
Kada ti ode neko ko ti je budio sva moguća zamisliva i nezamisliva osećanja...ostane nered i neki čudan mehanizam koji te brani, štiti, od golih činjenica i saznanja.
I miran si i ne znam...izvire neka snaga iznutra. Izuzetno čudan osećaj. Čak ti se otkrivaju i neka nova lica ljubavi. A nisi ni znao da je toliko jaka. Sumnajo si da je uopšte postojala. Nema nikakve logike. A ni reči.
koje je ovo blesavo neko vrijeme...svi nekamo odlaze...sve se pretače kao kroz nekakav živi pijesak...pomislim da će progutati i slijedeći dan koji nije ni svanuo...
Ima li išta lepše nego kad u tišini odlučiš da tišinu prekineš novom tišinom? I kad čovek tako, u tišini, donese odluku, ona je sigurno ispravna... Svi biramo, on je izabrao... Pogledaj u nebo, on je i dalje u tišini, bez bola... Ja ti šaljem jak zagrljaj... Un abrazo, mi Suerte...
A n s i a
Čeznja
Emocija
Poput vatre koja guta srce
Kao uzrok bez razloga,
Razlog bez uzroka.
Duvajući vetar što stiže do
Volumena srca,
Kratera duse,
Zidova prostranstva
I kuca.
I kuca. I k(lj)uca...
Contact: ansia.dentro@yahoo.com