23:00 mlad mesec-dan prvi
Prosetala po gradu. Ne gledam u zgrade, ni u nebo.
Ignorisem upornu kosavu.Ponekad se priupitam zasto je bas sad nasla da duva? Levante je inace, dovoljan. Zatezem platneni sal i navlacim kapu.
Rucak kod mojih. Domaca hrana. Juhuuu. Uzelela sam se. Otac me je jedva prepoznao, tek kad sam skinula kapu.
Zaprepasceno je konstatovao kako sve vise licim na majku. I gubim njegove crte lica. Kao da gleda nju pre X godina, kaze. On zaista bolje izgleda. Mama ga dobro cuva i pazi. Zale se, sto sam ostavila psa. Samu u stanu.
U kuhinji, mama i ja vodimo “zenske razgovore”. Pet sati.
Neverovatno osvezenje misli. Naviru nove inspiracije. Ona je neverovatna!
Grad i dalje neupijam. Samo posmatram ljude. To tako nekako uvek ispadne na pocetku. Gde god da sam.
I ovde ljudi gledaju u oci. Mracni su im pogledi. Nema andaluzijske vatre u pogledima. Alegria im je izgleda strana rec.
Izlazim stanicu ranije. Setam. Neko nasmejano lice prolazi. Sa labradorom. “Gde si?”
“Tu sam”, odgovaram u prolazu. Razmisljam da li se poznajemo? Previse topao osmeh za neznanca. Prolaznika.
Prvi osmeh danas. Kasnije u parku izvodim kucu. Pricam sa devojkom kao da se poznajemo 100 godina. Vidimo se prvi put u zivotu. Imamo isto kuce. Valjda je to neki tajni code.
Izuzetno prijatno stvorenje.
Kroz bas lose osvetljenu, Prote Mateje, prolazeci pored gospodina u mantilu cujem gospodu koja ga drzi pod ruku, zatim povlaci na stranu, i dodaje "napravi devojcici mesta da prode". Hmh kompliment? Prepoznajem lice i setim se da je to Ruzica Sokic. Na tu zenu nisam pomislila 20 godina. Dobro se drzi.
Kuci sam. Toplo ususkana. Mislim na neka bica. Pogled na sat. Sklopljene kazaljke. Mislimo? Fantaziramo?...udobmo se uvaljujem u fotelju.
Zavrsavam “to do list” za sutra...