Ponavljam onaj niz belih dana i crnih noći
(u najprijajtnijoj samoći)
koji su voleli, pevali i čitali
i trpeli strah i nadu
u moći internih saznanja
bez motiva, straha i postojanja u reali,
šćućurena u onom čistom, dečijem ja.
Danju.
A opet, možda ipak pobeđuje ono drugo,
tajno ja, čiji sam varljivi, noćas, isčezli lik
ispitivala u odrazu bez imalo spokoja mračnom, pulsirajućem nebu,
načičkano milionima svetlucavih postojećih i davno nestalih
zvezda. (tela, čije postojanje je možda samo, da ublaži apetit i razdraganu glad, jednoj crnoj rupi, u kojoj ne postoji vreme?)
Noću.
Kakav osećaj je samo, nestati (ili postojati?) tamo, negde, gde ne postoji vreme?
Ne plašim se reči ne postoji , iako nije logično.
Mada, logika, da li je, i koliko, bitna je?
Možda ću sa one strane smtri
znati jesam li bila reč ili neko
ili samo tren i čestica u beskrajnom nizu
poprilično sićušnih, uobičajnih, i ustajalih kosmičkih događaja
o kojima i dalje nemam pojma.
I o kojima nikada neću, ništa,(sa)znati.
A možda smrt, to n e p o z n a to ipak pruža sve (najlogičnije) odgovore… samo, o tim odgovorima više nikada ne možemo da prozborimo?
Ipak bih prvo, da upoznam što više tajni života.
Za ovo drugo ima vremena. (samo ne znam kog, i čijeg)
Reko´ čisto opet da se odlučim za pravi redosled.
Znači ono staro: Idemoooo redom.
Red slatkog, kiselog, pa gorkog.
Red gorkog, slatkog, pa malo kiselog - pokisnutog.
Onda sunce, pa dan i noć. Crno i belo.
(khm kah knham A između, ne predajući se dualnostima, tek tako?)
I ne, nije nam tako suđeno i niko te tu ne pita:
A koji ukus (ili boju) (naj)više voliš?
Sometimes I just want to ringišpiel.