Šta radi ovaj čovek sam u sred noći na drumu? Zašto je zaustavio kola i upalio dugačka svetla? Zašto je na nos natakario naočare sa dioptrijom plus devet, i šta to traži na raširenoj beloj košulji, klečeći u travi ispred farova?
Pedeset i pet mu je. Lice pravilno. Kosa seda. Stomak jedva naznačen. Jos se dopada devojkama i ima povremene ljubavne veze. Ima ljubomornu suprugu koja ne razume njegovu neutazivu potrebu za nežnošću. Noćas se vraća sa sluzbenog puta iz Ljubljane, a nije stigao da pregleda svoje stvari. Možda se negde zadržala dugačka svetla dlaka mlade kose? Mozda je neki nestašni poljubac zalutao na okovratnik? Ako ih on ne pronađe, ujutro će mu ih pronaći žena. Poslovan je čovek i ništa ne prepušta slučaju. Profesionalac. Zbog toga je parkirao automobil uz ivicu auto-strade i sada uklanja ljubavne tragove.
Toliko se zaneo svojim poslom da i ne primećuje kako mu sa leđa prilaze dva policajca sa uperenim pištoljima. U blizini je vojni aerodrom; mozda se radi o nekom špijunu koji se upravo orjentiše prema tajnoj mapi?
Ali to nije špijunska karta - to je samo obična bela košulja sa otiscima nečijih obojenih usana. Geografija poljubaca. Poslednji tragovi poslednje ljubavi.
I gle, kad vide u čemu je stvar, policajci se najpre valjaju od smeha, a onda kleknu u travu i... ma ne i onda pomažu starom ljubavniku da pogleda ostale košulje, povezani prećutnom muškom zaverom.
Meni je ova pričica od Mome Kapora krajnje slatka.
Samo što nisam sigurna da bih ja kao žena profecionalca tražila te mape i dokaze...Pre bih se možda pridružila prećutnoj muškoj zaveri i pomogla njemu, tooooliko željnog nežnosti. Profesionalno, takođe.
Težak je život bez nežnosti.
Da.
Jako.