I čekati na pravoj stanici gde taj voz zaista i staje.
U predpostavkama gde, i kako bi mogla da se nađe jedinstvena stanica kuda prolazi to huktalo, a nije, ne vredi.
Osuđeni smo tim stavom na nedostatak mnogih kratkih i dužih puteva prepune aventure, u čekaonicama života, gunđajući zašto smo propustili voz koji je svo vreme strplijivo čekao…čekao i čekao…možda samo, i samo, na nas. Dovoljno dugo.
I ta krivica za sopstvenu trapavost ili pogrešan tajming i sopstveno gubljenje u polaritetima sreće i nesreće svaki put dovedu, na pogrešan kolosek. Ne opravdava akt.
Tuda taj voz jednostavno, ne prolazi.
*
Saviješ se i pripiješ uvo na ledene tračnice i oslušneš. Do usijanja. Kad se usija, e tad znaj, da je voz pri dolasku.
Mahni i nabaci osmeh.
I ne zaboravi da uletiš!!!
Tada nema:
ne znam
ne umem
ne smem
ne mogu
ne razumem
ne verujem
ne treba
ne preostaje
ne vredi.
Ako izabereš jednu od tih opcija, opet završiš u onoj čekaonici. I jadikuješ možda, a ako si dovoljno hrabar i zaplačeš. Ili samo ćutiš. A možda i samo napraviš blesav, priđeš šalteru, i priupitaš za vozni red. Redni i vanredni. Za početak i to može da posluži.
Samo izlazak na stanicu, koja je poput lavirinta prepunih ogledala, ti niko neće, i ne može otkriti.
A n s i a
Čeznja
Emocija
Poput vatre koja guta srce
Kao uzrok bez razloga,
Razlog bez uzroka.
Duvajući vetar što stiže do
Volumena srca,
Kratera duse,
Zidova prostranstva
I kuca.
I kuca. I k(lj)uca...
Contact: ansia.dentro@yahoo.com