To srce od kamenčića
na tvom stomaku
što ne dá mi mira...
I čavrlja po centru vira
Dodiruje, mazi i hladi
dok ležimo na vrućem pesku zaborava
Kežem: Nisu kamenčići krivi što smo se na par njih spotakli
A ti dodaješ: Zar se nismo ono beše, izmakli?
Nismo. To je bio samo tvoj san poslednje noći
Dok se topio mesec i kapnuo ti ledenu kap
šapat oluje užarenih vetrova koji sad, poput melema
lagano se, u milion kapljica prelivaju i ližu naše rane.
Izmakla je čežnja
A ostaće rana, vremenom, zaceljena.
I ožiljak mali. Da podseti.
Možda i par mesečevih pegica.
I krater, a kakvog drugog nego, neravnodušnog oblika srca,
kao centar našeg univerzuma.
A n s i a Čeznja Emocija Poput vatre koja guta srce Kao uzrok bez razloga, Razlog bez uzroka. Duvajući vetar što stiže do Volumena srca, Kratera duse, Zidova prostranstva I kuca. I kuca. I k(lj)uca... Contact: ansia.dentro@yahoo.com