Noću je Sevilla potpuno drugačija. Kao i u svakom gradu, postoji ta njena strana koja je vidljiva i opipljiva za svagoga, ali tu je i njeno drugo lice koje je skriveno od pogleda i znatiželje njenih posetioca i brojnih turista, pa čak i mnogih koji godinama u njoj žive. Postoje recimo, flamenco večeri, prilično dobro organizovane za zainteresovane, ali oni skriveni patiji znaju ponekada da se pretovre u fantastične, spontane večeri, u koje svraćaju samo ljudi koji znaju ili uz puno sreće, slučajni prolaznici. Tu vlada familijarna atmosfera koja broji najviše dvadesetak posetioca. U njima se može osetiti pravi fler i dublja poruka flamenco plesa, takta pokreta i strasti.
Kafane i barovi sa esencijom, dušom Sevilje, su takođe skriveni.
Paralelni svet ovoga grada ne ostavlja svakako, nikog ravnodušnim.
Pošto je muzika, alegria i komunikacija sastavni, genetski, element andalužana, bez obzira gde zađeš, postoji velika mogućnost da te ponesu i postaneš sam deo te atmosfere.
Najinteresantnije mi je bilo da sam posetila jednu kafanu u kojoj je na ulazu pisalo
„ovde ima pravo prvi da zapeva samo, vlasnik ovog lokala“ : )
Zbog mediteranske klime, i neverovatne otvorenosti, ljudi su uglavnom na ulicama i najveći im je gušt da gustiraju pićence na trgovima ili ispred bara, kafana, gde ćaskaju, i gde se svakako desi da sa nekim vrlo lako upadneš u spontani razgovor.
Ovim završavam malu triologiju posvećenu ovom prelepom gradu.