Sećam se grada kojeg bih mogla
da držim na jednom dlanu:
vrhovi mojih prstiju bi mogli
da obuhvate njene ulice,
dodirujući obe njene strane istovremeno,
(ob)uhvate šarene senke
na zidinama iz petnaestog veka
koji, nisu viši od mene.
U skrivenim patijima* sam mogla
da sedim u papratima do struka,
ulazeći u trag njihovih podupirača
vrhovima prsiju.
Ohladiti dlanove na opločanim zidovima.
Na pijaci ujutro,
u nizu tašni sa namernicama iz bakalnica,
osetila bih oblikovana
teška tela žena koje su me prosejala,
videći kako zagledaju ribu i svežinu jaja.
Na drugoj strani na trgu
samo dvadeset metara dalje,
u senkama krošnja drveća pomorandže
mogla sam da sedim blizu
svirača gitare.
Muzka koju je trebalo čuti,
samo, par njih.
Uveče, u uzanim prostorima malih kafana,
žene i muskarci igrali su seviljijane*.
Unakrsno jedni ka drigim
milujući se, ali samo, vrhovima prstiju.
Sevilja
izgarđena po meri za čovečanstvo,
ni višespratnice, ni čelik, a ni staklo,
neće bacati senku na moje ulice.
Ostavljaju me netaknute.
Volela sam onaj grad sa dlana.
Dolores de Leon
patio* – tipična bašta u pozadini svake kuće. Veće kuće ih imaju najčešće u centru. Neizbežan detalj u Andaluziji, čije poreklo vodi od Maura.
seviljijanas*- folklore ples sa primesama flamenka, tipičan za ovaj grad i oblast koji svi uče od malih nogu i zaplešu tek tako. Iz krvi, vena i gena.
Pošto ova lepotica ne može da se strpa u jedan post biće tri dela.
1.danju
2.njene patio-bašte
3.i noću