Atlas je znao, zato što nije bio glup i zato što je imao svo vreme sveta, da njegovom obrazloženju nešto nedostaje. Razumeo je to onoga dana u susretu sa Herom, kada je brao jabuke. Od tada je toga bio svestan kao nečega što buja u njemu.
Granice. Žudnja.
Prevrtao je reči kao kamenje. Reči su i bile kamenje suve i negostoljubive kao regolit sa Marsa. Ništa iz tih reči nije izrastalo. Njih je morao da razbije i skrši da bi postale plodno tlo. Trebao je te reči da zaliva i pazi, da bdi nad njima i isčekuje prvi znak života. Njegov lični Mars. Tu je sada živeo. Vrata nije bilo.
