Kad dođe jesen,
želim da budem čokolada.
Stavićeš je u torbu
ulazeći u učionicu.
Jer vreo vazduh
više je neće rastopiti,
neće uprljati naslovnu stranu
Ljubavnika ledi Četerli
Skidaš foliju,
gladan i razdražen:
otkriva se oblo smeđe telo
(s trešnjama u sebi).
Kada zagrizeš
zamirisaće na vanilu,
u tvojim ustima stopiće se:
trešnje ćeš na jeziku uživati.
Na stolu će ostati folija
kao zaboravljena haljina,
a ja nestajem.
Ipak, ne bih da budem čokolada.
Kada dođe jesen,
ja ću i dalje biti ja,
haljinu s dugim rukavima
zakopčaću do vrha grla:
sa osmehom
čekaću te
kao dete
na stepeništu.
(Kajoko Jamasaki)