| |
|
|
|
|
|
|
|
Otvaram oči. Sporo, jer teški kapci žele da nastave san. Kroz polutamu sobe probija se trag svjetolosti ispod nedovoljno spuštenih roletni. Mrak je, iako je odavno svanulo. Oluci sviraju čudnu kišnu simfoniju, polako, a onda sve življe. Tap, tap, tap. Dovoljni su samo zvukovi da dočaraju svu težinu ovog sumornog majskog jutra. Dižem olovne zastore u mojoj kutiji šibica, mojoj ''škatulji''. Tamno-sivi oblaci okovali su čitav vidik dok jure na samo njima znanu adresu, obasipajući prirodu kišnim kapima. Odavno nisu bile ovako krupne, pomislih dok su se sudarale na prozorskom staklu pretvarajući se u najljepše krivudave niti. Na trenutak mi se učini da je oktobar, da će uskoro prvi snijeg, i da se lišće otima u vazduhu sve dok ne sleti na zemlju... Ali sve je zeleno, priroda drhti pod težinom kapljica. Zagledah se u sive svodove, bili su daleki, a opet dovoljno snažni da mi okuju pogled, i dušu. Potrajalo je to posmatranje udaljenog, ti trenuci u kojima se razmišlja o ničemu, a pogled je uprt u nešto nedostižno. Najednom, ''kišnu meditaciju'' prenu mi crna tačkica koja je šetala po nebu. U početku tako mala, spuštala se u borbi sa bezbroj kapi kiše, a opet tako vesela i raskošna u svom letu. Tada sam bila sigurna da je to ipak miris proljeća, da je ta mala tačka njegov najvjerniji vijesnik i da se sunce samo negdje odmara skupljajući snagu za neki novi dan. Rasanjene oči još jednom baciše pogled na skoro jednobojni pejzaž. Neko mi jednom reče: ''Bog nam je dao dane...'', i stvori mi se osmjeh na licu. Sivilo još jedne subote me nije pobijedilo dok su u daljini odjekivali stihovi: ''kao tempera, kiša nebo oboji, takve je boje srce moje...'' |
Komentara ( 0 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link |
|
6.juna ove godine jedna od najpoznatijih igara na svijetu puni svoj 26 rođendan. Ne radi se o nekoj klasičnoj ’’igri’’ koju su djeca igrala u svojim dvorištima, školama, parkovima. To je igra koju je stvorio ruski programer, na sasvim bezazlen način (tako valjda inače nastaju velike stvari u životu), njegovo ime je Aleksej Pažintov, a sada već može i da se nasluti o kojoj igri se radi. U pitanju je Tetris. Jedna riječ koja na jednostavan i sasvim odgovarajući način opisuje sve ono što je bitno da znate prije nego što počnete igrati. Broj 4 je okosnica svega što se u njoj dešava. Jedna igra, sedam figura različitih boja i oblika, i zabava je zagarantovana. Te 1984. godine niko nije mogao naslutiti da će se i u 21.vijeku ova igra uveliko igrati, i da će sa svojom starosti sve više dobijati na čari. A od samih početaka, krilo se u njoj puno toga zanimljivog, komplikovanog. Vjerovatno jedan od rijetkih ’’izuma’’ koji je pretrpio toliko promjena samo da bi došao u ruke običnim smrtnicima. Od okova Ruske socijalističke države, preko Velike Britanije, pa natrag do svemoćnih Japanaca, i na kraju do Nintendovog monopola Tetris je doživio brojna iskušenja, prepoznat kao unosan projekat od strane moćnika industrije video igara. Dobro upoznatim poštovaocima sigurno su već odavno poznati podaci da su autorska prava za ovu igru najbolje iskoristili u Nintendu, prodavši najpoznatiju verziju na Game boy-u u preko 3 miliona primjeraka, i sve te pravno/monopolističke zavrzlame... A da li je iko razmišljao o nekom dubljem smislu koji u sebi nosi Tetris? Uostalom zašto bi to ikome i bilo predmet zanimanja kada je to ipak ’’samo’’ igra. Ali igra u kojoj nema krvoprolića, raznih (ne)zanimljivih likova, eksplozija i do savršenstva dotjerane grafike kakvo je stanje danas. Tu ste samo vi, brzi prsti, tetrominosi i još brži mozak. Pravi spoj ugodnog i korisnog. Brojna istraživanja pokazala su kako igranje Tetrisa višestruko pozitivno utiče na naše moždane vijuge, tjerajući nas na razmišljanje i snalaženje u djeliću sekunde. I zaista, ko se ne bi osjećao bolje nakon što svakim danom nadmaši sam sebe u slaganju figura. U poslednje vrijeme javljaju se i brojne mogućnosti igranja online u kojem učestvuje najmanje dvoje ljudi kao odličan način da svoju vještinu uporedite sa drugima, ako već ne dijelite stare dobre konzole po principu ’’jednu ja jednu ti’’. Iako je u današnje vrijeme svakako korisnije izaći na svjež vazduh, vratiti se staroj dobroj lopti ili biciklu, ovakva igra makar na nekoliko minuta može probuditi želju za ’’pametovanjem’’ , dokazivanjem i borbom sa neposlušnim Tetris bogom vraćajući nas vrijednostima skrivenim iza četiri kvadratića. |
Komentara ( 0 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link |
|
U vrijeme kada najvrijednije civilizacijske tekovine padaju u zaborav i ostaju prekrivene prašinom koju za sobom ostavljaju prosvetitelji 21. vijeka, atmosferu opšte dekadencije dodatno podgrijava era isto tako ’’prosvećenih’’ medija, čiji (uglavnom) ružičasti Lucifer vreba iz uglova malih ekrana. U mrežu takvih zanimljivih sadržaja lako se hvata ogroman broj bezidejnih parazita koji su nekim čudom zalutali na Zemlju. Životni ciljevi većine mladih ljudi (a i onih malo starijih) više nema nikakvu vrijednost, nema više borbe, iščekivanja, snova... Osim onog jednog – da završim u kući Velikog brata (!!!) sa nekolicinom još perspektivnijih stvorenja. Većina ih se takođe vodi logikom: ’’Ako već nisam tamo uživo, a ja ću da dušom budem prisutan/na, svakako, posredstvom televizora. I tada počinje satanizovanje, očito nedovoljno razvijenih mozgova, koji svim postupcima glavnih aktera pridaju životni značaj. U opštoj euforiji izazvanoj prostačkim dijalozima, golotinjom, svađama, i ostalim ’’edukativnim’’ sadržajima, sunđerima s druge strane najednom se pojavi izvještačeni osmjeh na licu, koji nadopunjava svu prazninu njihovih, naizgled, savršenih životića. I tako svakog dana. Po nekoliko sati. Sada će se naći neko da okrivi državu i vlast koja nije podarila dovoljno sadržaja i posla hroničnim besposličarima. E, pa nije sve u politici! Nešto ima i u glavi, zapravo, trebalo bi da ima, nešto što je odavno zakopano u mulju kiča, smeća, gluposti i svega što donosi monopol u vidu ’’rijaliti’’ emisija. Možda je to upravo naša stvarnost – bespomoćna masa mentalno osakaćenih likova sposobnih jedino da oponašaju još gore od njih. Takva stvarnost boli i plaši, pa je i onoj manjini teško da pogleda u oči budućnosti, u strahu da će donijeti samo još više ponosnih parada, kretenizma i ništavila. Ali, nevolja nikad ne dolazi sama. Generalno posmatrajući, nivo opšte kulture spao je na najniže grane, koje svakog časa mogu pući pod težinom bremena sadržanog u pojmu ’’ispiranje mozgova’’. Poražavajuće je što je danas sasvim normalno i, nažalost, prihvatljivo znati svaku riječ pjesme tamo neke jedva obrazovane folkerke, nego bar jedan stih bilo kojeg pjesnika. I dok zaslijepljena gomila već stoti put u toku dana, prepuna entuzijazma, oblači kostim dvorske lude i sve posmatra kroz ružičasta stakla loše upakovane stvarnosti, neminovno se zatvaraju svi putevi razuma, krčeći neku novu stazu koja vodi u sve dublji ponor. |
Komentara ( 0 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link |
|
Trideset prvi je oktobar. Poslednji dan ovog mjeseca, po pravoslavnom kalendaru dan svetog Luke, Hristovog sljedbenika i tvorca trećeg jevanđelja. I naizgled sasvim obična noć. A pred kućama i na balkonima zgrada svjetle užarene oči i zlobno se smješe užarena usta, ni manje ni više, nego iz bundeve! Liči kao san koji nema smisla, ali hladan vazduh me vrati u stvarnost. Nije ovo još jedna noć u nizu, već noć vještica! Do prije nekoliko godina ''proslava'' ovakve noći nije postojala, ili možda predstava o vješticama još nije bila dovoljno jasna. Surova istina je da su komercijalne tuđinske manifestacije uzele maha i da bezobzirno kradu sve vrijedno što je ovaj narod imao. Sopstvenu tradiciju, praznike i vrijednosti mijenjamo za bezlične američke ''svetkovine''. Običaji jedne od najmlađih nacija na svijetu velikom brzinom zaposjedaju ove prostore, a da se pri tome niko ne zapita zašto. I ne samo običaji, jezik i ostala (ne)kultura. Zemlja koja zapravo nema ništa svoje, od jezika do arhitekture, pobrinula se da i ovdašnjim umovima prenese živopisna čuda. A to ovdje zaista nije bilo teško. Neizgrađene generacije jedva su dočekale da se pojavi nešto dovoljno glupo da ih zabavi, dok će snalažljivi uz sve to i zaraditi. U takvom okruženju i navikama gubi se svaki naš smisao. Žalosno je zanemarivati svoje porijeklo uvjeravajući se da si i ti jedan od onih dokonih američkih tinejdžera koji će staviti zube vampira i otići u neku lokalnu kafanu na proslavu ''vještičjeg praznika'' - pravi američki san na Balkanu. Zalutali narod u bezobzirnom vremenu, trenutno je stanje većine. U nadi da će biti prihvaćeni od strane ostatka svijeta, pojedinci gube sebe, iako je nekad možda i imao jedno od najsavršenijih pisama na svijetu, viševjekovnu istoriju, sjajne manastire, divnu književnost. Tuđe - slađe, nažalost postaje dio našeg svijeta. Ljudi bez originalnosti i samosvjesti preuzimaju ulogu prosvetitelja i brišu sve što se s mukom stvaralo i čuvalo. Veliki let na metli ka nekom zatrovanom svijetu uveliko je počeo... |
Komentara ( 4 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link |
|
21. vijek... Civilizacija na svom vrhuncu, ekonomska kriza u punom naletu, tehnika nas svakim danom sve više proždire. Na prvi pogled ostvarena su sva vjekovna stremljenja, a svi su manje- više, uspjeli da pronađu mjesto pod suncem. I sve nas uglavnom jednako grije. Prvo smo naučili da hodamo, pričamo, da se igramo, a onda su nas u školi učili da čitamo, pišemo, računamo... I tako godinama dobijamo razne informacije neophodne za život. Nakon višegodišnjeg školovanja dobijemo diplomu sa divnim ocjenama i potvrdu da smo sve savršeno znali. Sve, osim jednog predmeta koji je odavno prestao biti važan, a zove se- ''Kako biti čovjek?'' Većina ljudi očito je bježala sa tih časova u nastojanju da na neki izvještačen i samo njima poznati način izgrade ličnosti dostojne da se nazivaju ''ljudima''. Gdje se izgubilo to suštinsko pitanje naše egzistencije? Možda u sebičnosti, kukavičluku, lažima ili nemoći da postanemo ono što ustvari nikada nećemo biti- ljudi u pravom smislu riječi. Ili je ovo ipak samo još jedna u nizu utopija i potpuno skretanje sa kursa života u kojem zapravo ništa nije idealno i gdje do izražaja dolazi jedino borba za opstanak. Borba u kojoj postojim samo JA, dok oko mene prolaze samo hrpe sastavljene od kostiju, krvi i mesa. Nesposoban da spozna bar nešto vrijedno što ga okružuje današnji ''čovjek'' gazi sve, ne bi li došao do nekog iskrivljenog cilja koji nigdje ne završava. Svi ciljevi su odavno u magli, a jedino što je danas izvjesno glasi: ''Čovjek je čovjeku vuk.'' Tako se krug zatvara i onaj 21. vijek sa početka priče završava u čoporu u kojem se čovjeku gubi svaki trag. |
Komentara ( 3 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link |
|
Bez obzira na bjesomučan tempo današnjeg života nametnutog od rane mladosti, svi mi u manjoj, ali uglavnom u većoj mjeri posežemo za onim dragocjenim komadom plastike svima poznat kao daljinski upravljač. Vjerovatno u nadi da ćemo istim pronaći nekoliko sati poučne razonode, kvalitetnog programa ili korisnih vijesti. A pritiskom na već sigurno izlizane tipke otvaramo svijet u kojem je sve zamazano najrazličitijim bojama od kojih se veoma brzo i lako oslijepi. Od trećerazrednih američkih filmova koji uvjeravaju kako je najviši cilj biti retardirani, ali bogati mladić, ili kako su najveći kriminalci zapravo dobre duše i ne zaslužuju smrtnu kaznu, preko ''humorističkih'' serija u kojima se promovišu žene bez završene škole, ali koje pomoću raznih ''sposobnosti'' uspijevaju da se udaju za tamo neke bogataše udovce, do ekspanzije najvećeg lokalnog kiča u kome pojedine djevojke sa isto tako jedva završenom školom za dva dana nauče da sviraju gitaru bolje nego pokojni Džimi Hendriks. Ma, bitno je biti popularan makar i kod ovdašnjih penzionera. Sve te kvazi- televizije prepune su (ne)pismenih voditelja (ili da napišem ''voditeljica'', kako se ovaj termin ustalio u domaćem rječniku), urednika i ostalih ''stručnjaka'' koji ne poznaju osnovna gramatička pravila. Posebna priča su televizijske kuće susjednih nam zemalja zahvaljujući kojima polako, ali sigurno preuzimamo riječi poput: ''nominiran'' (!!!), ''cimerica'', ''fakat'' itd. koje donekle pismenom čovjeku paraju uši. Prije 60 godina Džordž Orvel je napisao knjigu ''1984'' u kojoj se prvi put pojavljuje izraz Veliki brat, sluteći da će društvo opisano u njegovom djelu postati naša svakodnevnica, na ovaj ili onaj način. Vjerovatno je u ljudskoj prirodi da nas više zanimaju tuđi nego sopstveni životi, što je prepoznala dobro uigrana ekipa ''Velike braće'', pa su u eter pustili bezbroj ''rijaliti'' emisija, počevši od Big Brother-a, Survivora, raznih Operacija, a kao vrhunac bezobzirnosti javio se novi ''šou'' u koji se obični smrtnici prijavljuju vjerovatno zbog nastale ekonomske krize u nadi da će zaraditi na svojim malim prljavim životima dok im gladna gomila željna samo ''hljeba i igara'' aplaudira i urla tražeći još mnogobrojnih detalja o tome sa koliko žena i muškaraca varaju svoje supružnike, s kojim životinjama bi stupili u intimne osnose i koju drogu konzumiraju u slobodno vrijeme... Sve to budnim okom prati naizgled stroga teta- voditeljka, ozbiljna kao da je, ne daj Bože, tužilac Vrhovnog suda! Sada tek postaje jasno da je ''Sloboda ropstvo'' i da je ''Neznanje moć'', kako je prije šest decenija napisao Orvel. Nestale su stare dobre emisije sa naših programa, izgubljene otprilike po završetku rata, nestali su normalni crtani filmovi i, uopšte, prave vrijednosti. Pretvaramo se u ogoljenu masu koja više nije sposobna da razlikuje ni crno od bijelog... A ono što preostaje ''manjini'' je jedino stih Džonija Štulića: ''I ne ljuti velikog brata, nasmiješi mu se iz potaje.'' |
Komentara ( 1 ) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link |