Bez obzira na bjesomučan tempo današnjeg života nametnutog od rane mladosti, svi mi u manjoj, ali uglavnom u većoj mjeri posežemo za onim dragocjenim komadom plastike svima poznat kao daljinski upravljač. Vjerovatno u nadi da ćemo istim pronaći nekoliko sati poučne razonode, kvalitetnog programa ili korisnih vijesti. A pritiskom na već sigurno izlizane tipke otvaramo svijet u kojem je sve zamazano najrazličitijim bojama od kojih se veoma brzo i lako oslijepi. Od trećerazrednih američkih filmova koji uvjeravaju kako je najviši cilj biti retardirani, ali bogati mladić, ili kako su najveći kriminalci zapravo dobre duše i ne zaslužuju smrtnu kaznu, preko ''humorističkih'' serija u kojima se promovišu žene bez završene škole, ali koje pomoću raznih ''sposobnosti'' uspijevaju da se udaju za tamo neke bogataše udovce, do ekspanzije najvećeg lokalnog kiča u kome pojedine djevojke sa isto tako jedva završenom školom za dva dana nauče da sviraju gitaru bolje nego pokojni Džimi Hendriks. Ma, bitno je biti popularan makar i kod ovdašnjih penzionera. Sve te kvazi- televizije prepune su (ne)pismenih voditelja (ili da napišem ''voditeljica'', kako se ovaj termin ustalio u domaćem rječniku), urednika i ostalih ''stručnjaka'' koji ne poznaju osnovna gramatička pravila.
Posebna priča su televizijske kuće susjednih nam zemalja zahvaljujući kojima polako, ali sigurno preuzimamo riječi poput: ''nominiran'' (!!!), ''cimerica'', ''fakat'' itd. koje donekle pismenom čovjeku paraju uši.
Prije 60 godina Džordž Orvel je napisao knjigu ''1984'' u kojoj se prvi put pojavljuje izraz Veliki brat, sluteći da će društvo opisano u njegovom djelu postati naša svakodnevnica, na ovaj ili onaj način. Vjerovatno je u ljudskoj prirodi da nas više zanimaju tuđi nego sopstveni životi, što je prepoznala dobro uigrana ekipa ''Velike braće'', pa su u eter pustili bezbroj ''rijaliti'' emisija, počevši od Big Brother-a, Survivora, raznih Operacija, a kao vrhunac bezobzirnosti javio se novi ''šou'' u koji se obični smrtnici prijavljuju vjerovatno zbog nastale ekonomske krize u nadi da će zaraditi na svojim malim prljavim životima dok im gladna gomila željna samo ''hljeba i igara'' aplaudira i urla tražeći još mnogobrojnih detalja o tome sa koliko žena i muškaraca varaju svoje supružnike, s kojim životinjama bi stupili u intimne osnose i koju drogu konzumiraju u slobodno vrijeme... Sve to budnim okom prati naizgled stroga teta- voditeljka, ozbiljna kao da je, ne daj Bože, tužilac Vrhovnog suda!
Sada tek postaje jasno da je ''Sloboda ropstvo'' i da je ''Neznanje moć'', kako je prije šest decenija napisao Orvel. Nestale su stare dobre emisije sa naših programa, izgubljene otprilike po završetku rata, nestali su normalni crtani filmovi i, uopšte, prave vrijednosti. Pretvaramo se u ogoljenu masu koja više nije sposobna da razlikuje ni crno od bijelog...
A ono što preostaje ''manjini'' je jedino stih Džonija Štulića: ''I ne ljuti velikog brata, nasmiješi mu se iz potaje.''
|
Poslao Anoniman
