<?xml version="1.0" encoding="windows-1250"?>
<rss version="2.0">
<channel>
<title>Širom zatvorenih očiju</title>
<description>Misli o umjetnosti i kiču, ljubavi i mržnji, sadašnjosti i prošlosti, istom i različitom...</description>
<link>https://www.blogoye.me/biljana88/</link>
<language>sr</language>
<lastBuildDate>Fri, 17 Jul 2026 14:12:43 +0200</lastBuildDate>
<generator>BlogOye!</generator>

    <item>
    <title>''Kao tempera...''</title>
    <description>Otvaram o&amp;#269;i. Sporo, jer teški kapci žele da nastave san. Kroz polutamu sobe probija se trag svjetolosti ispod nedovoljno spuštenih roletni.

	Mrak je, iako je odavno svanulo. Oluci sviraju &amp;#269;udnu kišnu simfoniju, polako, a onda sve življe. Tap, tap, tap. Dovoljni su samo zvukovi da do&amp;#269;araju svu težinu ovog sumornog majskog jutra.
Dižem olovne zastore u mojoj kutiji šibica, mojoj ''škatulji''. Tamno-sivi oblaci okovali su &amp;#269;itav vidik dok jure na samo njima znanu adresu, obasipaju&amp;#263;i prirodu kišnim kapima. Odavno nisu bile ovako krupne, pomislih dok su se sudarale na prozorskom staklu pretvaraju&amp;#263;i se u najljepše krivudave niti. Na trenutak mi se u&amp;#269;ini da je oktobar, da &amp;#263;e uskoro prvi snijeg, i da se liš&amp;#263;e otima u vazduhu sve dok ne sleti na zemlju... 
Ali sve je zeleno, priroda drhti pod težinom kapljica. Zagledah se u sive svodove, bili su daleki, a opet dovoljno snažni da mi okuju pogled, i dušu. Potrajalo je to posmatranje udaljenog, ti trenuci u kojima se razmišlja o ni&amp;#269;emu, a pogled je uprt u nešto nedostižno.
Najednom, ''kišnu meditaciju'' prenu mi crna ta&amp;#269;kica koja je šetala po nebu. U po&amp;#269;etku tako mala, spuštala se u borbi sa bezbroj kapi kiše, a opet tako vesela i raskošna u svom letu. Tada sam bila sigurna da je to ipak miris prolje&amp;#263;a, da je ta mala ta&amp;#269;ka njegov najvjerniji vijesnik i da se sunce samo negdje odmara skupljaju&amp;#263;i snagu za neki novi dan.
	
	Rasanjene o&amp;#269;i još jednom baciše pogled na skoro jednobojni pejzaž. Neko mi jednom re&amp;#269;e: ''Bog nam je dao dane...'', i stvori mi se osmjeh na licu. Sivilo još jedne subote me nije pobijedilo dok su u daljini odjekivali stihovi: ''kao tempera, kiša nebo oboji, takve je boje srce moje...''
</description>
    <pubDate>Sat, 15 May 2010 20:35:00 +0200</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/biljana88/78103/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Tetris</title>
    <description>6.juna ove godine jedna od najpoznatijih igara na svijetu puni svoj 26 ro&amp;#273;endan. Ne radi se o nekoj klasi&amp;#269;noj ’’igri’’ koju su djeca igrala u svojim dvorištima, školama, parkovima. To je igra koju je stvorio ruski programer, na sasvim bezazlen na&amp;#269;in (tako valjda ina&amp;#269;e nastaju velike stvari u životu), njegovo ime je Aleksej Pažintov, a sada ve&amp;#263; može i da se nasluti o kojoj igri se radi. 
U pitanju je Tetris. Jedna rije&amp;#269; koja na jednostavan i sasvim odgovaraju&amp;#263;i na&amp;#269;in opisuje sve ono što je bitno da znate prije nego što po&amp;#269;nete igrati. Broj 4 je okosnica svega što se u njoj dešava. Jedna igra, sedam figura razli&amp;#269;itih boja i oblika, i zabava je zagarantovana. Te 1984. godine niko nije mogao naslutiti da &amp;#263;e se i u 21.vijeku ova igra uveliko igrati, i da &amp;#263;e sa svojom starosti sve više dobijati na &amp;#269;ari. A od samih po&amp;#269;etaka, krilo se u njoj puno toga zanimljivog, komplikovanog. Vjerovatno jedan od rijetkih ’’izuma’’ koji je pretrpio toliko promjena samo da bi došao u ruke obi&amp;#269;nim smrtnicima. Od okova Ruske socijalisti&amp;#269;ke države, preko Velike Britanije, pa natrag do svemo&amp;#263;nih Japanaca, i na kraju do Nintendovog monopola Tetris je doživio brojna iskušenja, prepoznat kao unosan projekat od strane mo&amp;#263;nika industrije video igara. Dobro upoznatim poštovaocima sigurno su ve&amp;#263; odavno poznati podaci da su autorska prava za ovu igru najbolje iskoristili u Nintendu, prodavši najpoznatiju verziju na Game boy-u u preko 3 miliona primjeraka, i sve te pravno/monopolisti&amp;#269;ke zavrzlame... 
A da li je iko razmišljao o nekom dubljem smislu koji u sebi nosi Tetris? Uostalom zašto bi to ikome i bilo predmet zanimanja kada je to ipak ’’samo’’ igra. Ali igra u kojoj nema krvoproli&amp;#263;a, raznih (ne)zanimljivih likova, eksplozija i do savršenstva dotjerane grafike kakvo je stanje danas. Tu ste samo vi, brzi prsti, tetrominosi i još brži mozak. Pravi spoj ugodnog i korisnog. Brojna istraživanja pokazala su kako igranje Tetrisa višestruko pozitivno uti&amp;#269;e na naše moždane vijuge, tjeraju&amp;#263;i nas na razmišljanje i snalaženje u djeli&amp;#263;u sekunde. I zaista, ko se ne bi osje&amp;#263;ao bolje nakon što svakim danom nadmaši sam sebe u slaganju figura.
U poslednje vrijeme javljaju se i brojne mogu&amp;#263;nosti igranja online u kojem u&amp;#269;estvuje najmanje dvoje ljudi kao odli&amp;#269;an na&amp;#269;in da svoju vještinu uporedite sa drugima, ako ve&amp;#263; ne dijelite stare dobre konzole po principu ’’jednu ja jednu ti’’.
Iako je u današnje vrijeme svakako korisnije iza&amp;#263;i na svjež vazduh, vratiti se staroj dobroj lopti ili biciklu, ovakva igra makar na nekoliko minuta može probuditi želju za ’’pametovanjem’’ , dokazivanjem i borbom sa neposlušnim Tetris bogom vra&amp;#263;aju&amp;#263;i nas vrijednostima skrivenim iza &amp;#269;etiri kvadrati&amp;#263;a.</description>
    <pubDate>Sat, 15 May 2010 18:31:00 +0200</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/biljana88/78099/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Nije sve tako sivo - ružičasto je!</title>
    <description>U vrijeme kada najvrijednije civilizacijske tekovine padaju u zaborav i  ostaju prekrivene pra&amp;scaron;inom koju za sobom ostavljaju prosvetitelji 21.  vijeka, atmosferu op&amp;scaron;te dekadencije dodatno podgrijava era isto tako  &amp;rsquo;&amp;rsquo;prosvećenih&amp;rsquo;&amp;rsquo; medija, čiji (uglavnom) ružičasti Lucifer vreba iz  uglova malih ekrana.
U mrežu takvih zanimljivih sadržaja lako se hvata ogroman broj  bezidejnih parazita koji su nekim čudom zalutali na Zemlju. Životni  ciljevi većine mladih ljudi (a i onih malo starijih) vi&amp;scaron;e nema nikakvu  vrijednost, nema vi&amp;scaron;e borbe, i&amp;scaron;čekivanja, snova... Osim onog jednog &amp;ndash; da  zavr&amp;scaron;im u kući Velikog brata (!!!) sa nekolicinom jo&amp;scaron; perspektivnijih  stvorenja. Većina ih se takođe vodi logikom: &amp;rsquo;&amp;rsquo;Ako već nisam tamo uživo,  a ja ću da du&amp;scaron;om budem prisutan/na, svakako, posredstvom televizora. I  tada počinje satanizovanje, očito nedovoljno razvijenih mozgova, koji  svim postupcima glavnih aktera pridaju životni značaj. U op&amp;scaron;toj euforiji  izazvanoj prostačkim dijalozima, golotinjom, svađama, i ostalim  &amp;rsquo;&amp;rsquo;edukativnim&amp;rsquo;&amp;rsquo; sadržajima, sunđerima s druge strane najednom se pojavi  izvje&amp;scaron;tačeni osmjeh na licu, koji nadopunjava svu prazninu njihovih,  naizgled, savr&amp;scaron;enih životića. I tako svakog dana. Po nekoliko sati. 
Sada će se naći neko da okrivi državu i vlast koja nije podarila  dovoljno sadržaja i posla hroničnim besposličarima. E, pa nije sve u  politici! Ne&amp;scaron;to ima i u glavi, zapravo, trebalo bi da ima, ne&amp;scaron;to &amp;scaron;to je  odavno zakopano u mulju kiča, smeća, gluposti i svega &amp;scaron;to donosi monopol  u vidu &amp;rsquo;&amp;rsquo;rijaliti&amp;rsquo;&amp;rsquo; emisija. Možda je to upravo na&amp;scaron;a stvarnost &amp;ndash;  bespomoćna masa mentalno osakaćenih likova sposobnih jedino da opona&amp;scaron;aju  jo&amp;scaron; gore od njih. 
Takva stvarnost boli i pla&amp;scaron;i, pa je i onoj manjini te&amp;scaron;ko da pogleda u  oči budućnosti, u strahu da će donijeti samo jo&amp;scaron; vi&amp;scaron;e ponosnih parada,  kretenizma i ni&amp;scaron;tavila.
Ali, nevolja nikad ne dolazi sama. Generalno posmatrajući, nivo op&amp;scaron;te  kulture spao je na najniže grane, koje svakog časa mogu pući pod težinom  bremena sadržanog u pojmu &amp;rsquo;&amp;rsquo;ispiranje mozgova&amp;rsquo;&amp;rsquo;. Poražavajuće je &amp;scaron;to je  danas sasvim normalno i, nažalost, prihvatljivo znati svaku riječ  pjesme tamo neke jedva obrazovane folkerke, nego bar jedan stih bilo  kojeg pjesnika.
I dok zaslijepljena gomila već stoti put u toku dana, prepuna  entuzijazma, oblači kostim dvorske lude i sve posmatra kroz ružičasta  stakla lo&amp;scaron;e upakovane stvarnosti, neminovno se zatvaraju svi putevi  razuma, krčeći neku novu stazu koja vodi u sve dublji ponor.</description>
    <pubDate>Tue, 11 May 2010 15:12:00 +0200</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/biljana88/78007/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Noć kada su vještice postale stvarnost (2009)</title>
    <description>Trideset prvi je oktobar. Poslednji dan ovog mjeseca, po pravoslavnom  kalendaru dan svetog Luke, Hristovog sljedbenika i tvorca trećeg  jevanđelja. I naizgled sasvim obična noć. A pred kućama i na balkonima  zgrada svjetle užarene oči i zlobno se smje&amp;scaron;e užarena usta, ni manje ni  vi&amp;scaron;e, nego iz bundeve! Liči kao san koji nema smisla, ali hladan vazduh  me vrati u stvarnost. 

Nije ovo jo&amp;scaron; jedna noć u nizu, već noć vje&amp;scaron;tica! Do prije nekoliko  godina ''proslava'' ovakve noći nije postojala, ili možda predstava o  vje&amp;scaron;ticama jo&amp;scaron; nije bila dovoljno jasna. 
Surova istina je da su komercijalne tuđinske manifestacije uzele maha i  da bezobzirno kradu sve vrijedno &amp;scaron;to je ovaj narod imao. Sopstvenu  tradiciju, praznike i vrijednosti mijenjamo za bezlične američke  ''svetkovine''. Običaji jedne od najmlađih nacija na svijetu velikom  brzinom zaposjedaju ove prostore, a da se pri tome niko ne zapita za&amp;scaron;to.  I ne samo običaji, jezik i ostala (ne)kultura. Zemlja koja zapravo nema  ni&amp;scaron;ta svoje, od jezika do arhitekture, pobrinula se da i ovda&amp;scaron;njim  umovima prenese živopisna čuda. A to ovdje zaista nije bilo te&amp;scaron;ko.  Neizgrađene generacije jedva su dočekale da se pojavi ne&amp;scaron;to dovoljno  glupo da ih zabavi, dok će snalažljivi uz sve to i zaraditi.
U takvom okruženju i navikama gubi se svaki na&amp;scaron; smisao. Žalosno je  zanemarivati svoje porijeklo uvjeravajući se da si i ti jedan od onih  dokonih američkih tinejdžera koji će staviti zube vampira i otići u neku  lokalnu kafanu na proslavu ''vje&amp;scaron;tičjeg praznika'' - pravi američki san  na Balkanu.
Zalutali narod u bezobzirnom vremenu, trenutno je stanje većine.
U nadi da će biti prihvaćeni od strane ostatka svijeta, pojedinci gube  sebe, iako je nekad možda i imao jedno od najsavr&amp;scaron;enijih pisama na  svijetu, vi&amp;scaron;evjekovnu istoriju, sjajne manastire, divnu književnost.

Tuđe - slađe, nažalost postaje dio na&amp;scaron;eg svijeta. Ljudi bez  originalnosti i samosvjesti preuzimaju ulogu prosvetitelja i bri&amp;scaron;u sve  &amp;scaron;to se s mukom stvaralo i čuvalo. 
Veliki let na metli ka nekom zatrovanom svijetu uveliko je počeo...</description>
    <pubDate>Sun, 09 May 2010 22:22:00 +0200</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/biljana88/77972/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>Škola života</title>
    <description>21. vijek... Civilizacija na svom vrhuncu, ekonomska kriza u punom naletu, tehnika nas svakim danom sve više proždire. Na prvi pogled ostvarena su sva vjekovna stremljenja, a svi su manje- više, uspjeli da prona&amp;#273;u mjesto pod suncem. I sve nas uglavnom jednako grije. 
Prvo smo nau&amp;#269;ili da hodamo, pri&amp;#269;amo, da se igramo, a onda su nas u školi u&amp;#269;ili da &amp;#269;itamo, pišemo, ra&amp;#269;unamo... I tako godinama dobijamo razne informacije neophodne za život. Nakon višegodišnjeg školovanja dobijemo diplomu sa divnim ocjenama i potvrdu da smo sve savršeno znali. Sve, osim jednog predmeta koji je odavno prestao biti važan, a zove se- ''Kako biti &amp;#269;ovjek?'' Ve&amp;#263;ina ljudi o&amp;#269;ito je bježala sa tih &amp;#269;asova u nastojanju da na neki izvješta&amp;#269;en i samo njima poznati na&amp;#269;in izgrade li&amp;#269;nosti dostojne da se nazivaju ''ljudima''. Gdje se izgubilo to suštinsko pitanje naše egzistencije? Možda u sebi&amp;#269;nosti, kukavi&amp;#269;luku, lažima ili nemo&amp;#263;i da postanemo ono što ustvari nikada ne&amp;#263;emo biti- ljudi u pravom smislu rije&amp;#269;i. Ili je ovo ipak samo još jedna u nizu utopija i potpuno skretanje sa kursa života u kojem zapravo ništa nije idealno i gdje do izražaja dolazi jedino borba za opstanak. Borba u kojoj postojim samo JA, dok oko mene prolaze samo hrpe sastavljene od kostiju, krvi i mesa. Nesposoban da spozna bar nešto vrijedno što ga okružuje današnji ''&amp;#269;ovjek'' gazi sve, ne bi li došao do nekog iskrivljenog cilja koji nigdje ne završava. Svi ciljevi su odavno u magli, a jedino što je danas izvjesno glasi: ''&amp;#268;ovjek je &amp;#269;ovjeku vuk.''
Tako se krug zatvara i onaj 21. vijek sa po&amp;#269;etka pri&amp;#269;e završava u &amp;#269;oporu u kojem se &amp;#269;ovjeku gubi svaki trag.</description>
    <pubDate>Sat, 08 May 2010 21:09:00 +0200</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/biljana88/77949/</link>
    </item>
    
    <item>
    <title>(Ne)znanje je mo&amp;#263;</title>
    <description>Bez obzira na bjesomu&amp;#269;an tempo današnjeg života nametnutog od rane mladosti, svi mi u manjoj, ali uglavnom u ve&amp;#263;oj mjeri posežemo za onim dragocjenim komadom plastike svima poznat kao daljinski upravlja&amp;#269;. Vjerovatno u nadi da &amp;#263;emo istim prona&amp;#263;i nekoliko sati pou&amp;#269;ne razonode, kvalitetnog programa ili korisnih vijesti. A pritiskom na ve&amp;#263; sigurno izlizane tipke otvaramo svijet u kojem je sve zamazano najrazli&amp;#269;itijim bojama od kojih se veoma brzo i lako oslijepi. Od tre&amp;#263;erazrednih ameri&amp;#269;kih filmova koji uvjeravaju kako je najviši cilj biti retardirani, ali bogati mladi&amp;#263;, ili kako su najve&amp;#263;i kriminalci zapravo dobre duše i ne zaslužuju smrtnu kaznu, preko ''humoristi&amp;#269;kih'' serija u kojima se promovišu žene bez završene škole, ali koje pomo&amp;#263;u raznih ''sposobnosti'' uspijevaju da se udaju za tamo neke bogataše udovce, do ekspanzije najve&amp;#263;eg lokalnog ki&amp;#269;a u kome pojedine djevojke sa isto tako jedva završenom školom za dva dana nau&amp;#269;e da sviraju gitaru bolje nego pokojni Džimi Hendriks. Ma, bitno je biti popularan makar i kod ovdašnjih penzionera. Sve te kvazi- televizije prepune su (ne)pismenih voditelja (ili da napišem ''voditeljica'', kako se ovaj termin ustalio u doma&amp;#263;em rje&amp;#269;niku), urednika i ostalih ''stru&amp;#269;njaka'' koji ne poznaju osnovna gramati&amp;#269;ka pravila. 
Posebna pri&amp;#269;a su televizijske ku&amp;#263;e susjednih nam zemalja zahvaljuju&amp;#263;i kojima polako, ali sigurno preuzimamo rije&amp;#269;i poput: ''nominiran'' (!!!), ''cimerica'', ''fakat'' itd. koje donekle pismenom &amp;#269;ovjeku paraju uši. 
Prije 60 godina Džordž Orvel je napisao knjigu ''1984'' u kojoj se prvi put pojavljuje izraz Veliki brat, slute&amp;#263;i da &amp;#263;e društvo opisano u njegovom djelu postati naša svakodnevnica, na ovaj ili onaj na&amp;#269;in. Vjerovatno je u ljudskoj prirodi da nas više zanimaju tu&amp;#273;i nego sopstveni životi, što je prepoznala dobro uigrana ekipa ''Velike bra&amp;#263;e'', pa su u eter pustili bezbroj ''rijaliti'' emisija, po&amp;#269;evši od Big Brother-a, Survivora, raznih Operacija, a kao vrhunac bezobzirnosti javio se novi ''šou'' u koji se obi&amp;#269;ni smrtnici prijavljuju vjerovatno zbog nastale ekonomske krize u nadi da &amp;#263;e zaraditi na svojim malim prljavim životima dok im gladna gomila željna samo ''hljeba i igara'' aplaudira i urla traže&amp;#263;i još mnogobrojnih detalja o tome sa koliko žena i muškaraca varaju svoje supružnike, s kojim životinjama bi stupili u intimne osnose i koju drogu konzumiraju u slobodno vrijeme... Sve to budnim okom prati naizgled stroga teta- voditeljka, ozbiljna kao da je, ne daj Bože, tužilac Vrhovnog suda! 
Sada tek postaje jasno da je ''Sloboda ropstvo'' i da je ''Neznanje mo&amp;#263;'', kako je prije šest decenija napisao Orvel. Nestale su stare dobre emisije sa naših programa, izgubljene otprilike po završetku rata, nestali su normalni crtani filmovi i, uopšte, prave vrijednosti. Pretvaramo se u ogoljenu masu koja više nije sposobna da razlikuje ni crno od bijelog... 
A ono što preostaje ''manjini'' je jedino stih Džonija Štuli&amp;#263;a: ''I ne ljuti velikog brata, nasmiješi mu se iz potaje.'' </description>
    <pubDate>Sat, 08 May 2010 19:58:00 +0200</pubDate>
    <link>https://www.blogoye.me/biljana88/77945/</link>
    </item>
    
</channel>
</rss>