| |
|
|
|
|
|
|
|
Otvaram oči. Sporo, jer teški kapci žele da nastave san. Kroz polutamu sobe probija se trag svjetolosti ispod nedovoljno spuštenih roletni. Mrak je, iako je odavno svanulo. Oluci sviraju čudnu kišnu simfoniju, polako, a onda sve življe. Tap, tap, tap. Dovoljni su samo zvukovi da dočaraju svu težinu ovog sumornog majskog jutra. Dižem olovne zastore u mojoj kutiji šibica, mojoj ''škatulji''. Tamno-sivi oblaci okovali su čitav vidik dok jure na samo njima znanu adresu, obasipajući prirodu kišnim kapima. Odavno nisu bile ovako krupne, pomislih dok su se sudarale na prozorskom staklu pretvarajući se u najljepše krivudave niti. Na trenutak mi se učini da je oktobar, da će uskoro prvi snijeg, i da se lišće otima u vazduhu sve dok ne sleti na zemlju... Ali sve je zeleno, priroda drhti pod težinom kapljica. Zagledah se u sive svodove, bili su daleki, a opet dovoljno snažni da mi okuju pogled, i dušu. Potrajalo je to posmatranje udaljenog, ti trenuci u kojima se razmišlja o ničemu, a pogled je uprt u nešto nedostižno. Najednom, ''kišnu meditaciju'' prenu mi crna tačkica koja je šetala po nebu. U početku tako mala, spuštala se u borbi sa bezbroj kapi kiše, a opet tako vesela i raskošna u svom letu. Tada sam bila sigurna da je to ipak miris proljeća, da je ta mala tačka njegov najvjerniji vijesnik i da se sunce samo negdje odmara skupljajući snagu za neki novi dan. Rasanjene oči još jednom baciše pogled na skoro jednobojni pejzaž. Neko mi jednom reče: ''Bog nam je dao dane...'', i stvori mi se osmjeh na licu. Sivilo još jedne subote me nije pobijedilo dok su u daljini odjekivali stihovi: ''kao tempera, kiša nebo oboji, takve je boje srce moje...'' |
Pošalji komentar! :: Obavesti prijatelja! |