| |||
Prepodnevni razgovor23:11, 3/6/2006 6komentara Link
-Dugo si se zadržala! -Molim? JA se dugo zadržala?! Ne mogu da verujem da TI to kažeš! -Zašto - ja? Što da ti JA ne kažem? -Zato što ja tebe čekam satima... ma, godinama. I da znaš, već mi je dosta toga. Zadržala sam se, jer sam morala da okačim veš, sutra mi Milica putuje na ekskurziju. Marko ima turnir. Zamesila sam kiflice, da narastu, dok se ne vratim. Ja nemam kućnu pomoćnicu! -Prigovaraš nešto? -Ne, samo konstatujem. I ne želim da se svadjamo sad. Ako si uspeo da uhvatiš malo vremena za mene, onda ga nemoj traćiti. Mislila sam da si želeo da se vidimo. -Pa, jesam. Želeo sam. Ali, nisam mislio da te ovoliko čekam. Ostavio sam neke poslove nedovršene, sve sam ispomerao... -Pa, dobro. Ne moraš se zadržati više ni sekunda. Evo, izlazim iz kola, nastavi svojim putem. Ne želim da ti smetam! -Stani, šta ti je? E, svašta! Nisi normalna, čekaj! -Šta da čekam? Šta više da čekam? Što, sigurno ćeš smisliti način da se izvučeš, bar, na par dana? Ma, nemoj me više zamajavati. Ostavi me! Čuješ li? Pusti mi ruku! Muka mi je! Ne mogu više da podnesem ni čekanje, ni neodgovorene pozive, ni onaj automat koji ponavlja: "Korisnik nije trenutno dostupan..." Šta - trenutno? Nikad nije dostupan! I što je najgore, nikad neće ni biti dostupan! -Šta ti je, Ljubičice? Smiri se. Ne poznajem te takvu. Dodji. Dodji da ljubim te okice. Daj mi ruku. Tako. Zašto plačeš? Ej, ljubavi, ovde sam, šta je bilo? -Ništa! Ništa nije bilo. Samo sam umorna. Umorna, od svega. Od posla, koji me iscrpljuje i dovodi do ludila, jer i pored svega, ne mogu da zaradim za normalan život, sebi i deci. Umorna, od čekanja da dodješ, da se setiš, bar, da me zovneš. Ovako, ispada da se vidjamo samo kad ja navalim da zovem i prosto "iskamčim" neku lepu reč od tebe, a u najboljem slučaju provedeš sa mnom par sati. -E, nemoj sad da me nerviraš! Ti znaš koliko ja imam obaveza, koliko trčim. -Sve razumem. Sve tvoje obaveze - ali, one stvarne! Medjutim, ne mogu da razumem izgovore poslom ili porodicom, kad osvaneš kartajući se, ili provedeš sate i dane na pecanju. I dosta mi je čekanja na red, a ja sam uvek na kraju. Nekad i ne stigneš do kraja, a već te neko vrati na početak. Toliko sam umorna i stvarno mi je svega dosta, da želju za tobom pretačem u snove i stihove, da ne bih počela da mrzim ova naša vidjanja... U stvari, da ne bih počela da mrzim samu sebe. Da neko drugi ovo radi, rekla bih mu da je lud. Da nema svoje Ja. Da okrene drugi list. Da nadje nekoga, ko će imati vremena i ljubavi u izobilju. -E, stvarno... -Jeste, ljubavi i vremena! To mi treba. Shvataš li koliko sam sama i koliko mi je teško? Znaš li šta znači leći u hladan i prazan krevet i izliti okean suza u jastuk? Pružiti ruku na drugu stranu kreveta i uhvatiti prazninu medju prste? Ne znaš, naravno. Tvoj svet je skroz drugačiji. Sav je, nekako, ružičast. Doduše, samo spolja! Ono što sam videla unutra - haos! Bez onog najvažnijeg - ljubavi! Čekaj, ne prekidaj me! Ljubav prema deci je nešto drugo. To se podrazumeva. Ali, ono što sam shvatila, jeste da ti, ili živiš u lažima, ili lažeš mene. Prema tome, reci! Odluči i reci! Nemoj više biti p.... Kaži mi, otvoreno, jasno i glasno, šta sam ja tebi i šta planiraš. Ako sad nećeš i ne možeš, evo, dajem ti vremena do sutra. Do sutra uveče. Dosta! -Ne mogu da verujem... Je l' ovo stvarno? Uštini me... -Stvarno je, vrlo je stvarno! Smisli šta hoćeš i odvaži se da kažeš. Nemoj više povredjivati ljude oko sebe lažima i prevarama. Ja ću razumeti svaku tvoju odluku. Kao i uvek. A ti, konačno, budi muškarac i odluči se. A, kad odlučiš, istraj u tome, pa, ma šta to bilo. Hajde sad, idi. Ma, idi! Idi, stvarno! I ne brini što plačem - navikla sam.
Pošalji komentar ::
00:05, 4/6/2006 Poslao: LadyTo je problem.Dobro si ga postavila.Ko koga tu laze i zasto. Za soluciju koju nudis nisi spremna.Tako teska situacija...02:38, 4/6/2006 Poslao: ffrida
|
|||
| <- Prethodna strana :: Sledeća strana -> |
![]()
Home
Moj Profil
Arhiva
Foto Album
RSS Feed
Blog Hosting