http://www.youtube.com/watch?v=Nufu8BJl9xk&feature=related

Ne znam, nekako je skoro oduvijek bilo da šta god pokušam da kažem kad nisi oke, još više pokvarim. Ili ja samo to pamtim, uglavnom. Bilo kako bilo, to mi je ostalo u sjećanju, a opet ne mogu nekako da sjedim mirno. Kad nemam mira. Kad ne mogu da pustim. Kad želim da ti pomognem.

A uostalom i znam da ćeš doći ovjde, potražiti moje riječi, pogledati jesam li se sjetila.

Ti jesi - moj jedini, sve moje prvo i moje sve. Ne znam zašto ne bi bio? I ne znam zašto misliš da nije tako.

Ja sam odabrala tebe da budeš onaj moj - neko poseban, kažem uvijek - moja bolja polovina. I tvoj način svega kako radiš. I takvog kakav si u cijelosti. I sve prihvatam, i sve volim. Rekla sam ti sinoć da svako od nas mora da ima nešto od čega će nekog drugog glava da zaboli. Jednostavno, tako je, i ne može drugačije nikako. Aman! I ti treba da prihvatiš i te strane sebe. Nije to tako strašno. Ljudi smo ipak.

Unatoč tome što jesi sve ono što si sinoć nabrojao, ja ne mogu da zaustavim život. Tako on šljaka. I tako i tako nisam nešto socijalna i već odavno sam to još više smanjila i ispod onog kako bih nekad htjela. I sam znaš. I izlaske, a i uopšte, druženje sa bilo kim, osim u krugu već utvrđenih pojedinaca. I pogotovo, više od svega, odbijam komunikaciju sa muškim polom, nikakva prijateljstva osim onih starih neću da sklapam. Jedino što više mogu da pričam sa nekim to su Miko i Ado, jer znam da si se na njih već malo navikao. I nema veze, nije to nikakvo kukanje. Naravno da stoji ono da se treba nečega odreći, da bi nešto dobio. Razumijem to. I u mom slučaju i ne može bolje, čega god da se odreknem, ako znam da to znači povećanje one naše strane klackalce, dobro je. I ne bunim se. Zato te uvijek i pitam do kad mogu ostati vani i gdje mogu da idem, a gdje ne. Ne želim da radim nešto što će da ti smeta. Zbog toga želim da mi svaki put kažeš odobravaš li to, ili ne. I nema šanse da bih se naljutila. Šta god da je u pitanju, nije mi od životnog značaja. Istina, nekad mi treba duže vremena da shvatim zašto nisam mogla… Pa i ako ni nakon nekog vremena ne shvatim, opet je dobro, jer sam to učinila da bi se ti osjećao bolje. Pa neka. Pretrpim i prođe.

Uspori. Kada počneš da se osjećaš loše. Stisni kočnicu! Nemoj dopustiti da te nešto nadjača. Bar ti imaš takmičarskog duha u sebi, kako onda često pustiš da ti se sve karte sruše? I samo ostaneš tu na mjestu, gledajući u njih takve i pitajući se milion pitanja.

Sjeti se, šta smo otkrili davno i uvijek jedno drugom govorili – prisjeti se naših lijepih dana!

Očisti um. Sve mi možeš reći, nemoj da štediš i guraš pod tepih. Razumijem. Kako da mi kažeš nešto što bi moglo da mi na neki način naškodi? A to je jednostavno olakšanje duše, ne znači. Koješta! To nije dobro ZA NAS. Vjerujem ti i znam da želiš da budem sretna i da me nikad ničim ne povrijediš. Upravo zbog toga što to znam, što si mi milion puta rekao i milijardu puta dokazao, možeš da mi kažeš. Kad kažeš, sve šta se desi tog trenutka je prolazna stvar. I ako me rastužiš sa svojim razmišljanjem, nije bitno. Prolazno je to, vjeruj mi. Dok imamo jedno drugo, svaka bol je prolazna bol.

Pa nije ljubav jednostavna! Treba truda, traži ga na svakom koraku. I svega; smjeha, suza, krvi, znoja i mnogočega još. Da je lako, uokolo bi skakutali ljudi koji su sretni i sretno zaljubljeni. Onaj ko nije spreman da ide na sve ili ništa, brzo se umara, na ljubav može odma da zaboravi. Nije ona neko ko je zadovoljan sa mrvicama i napola urađenim stvarima. Vidiš da je ženskog roda! Podmuklo je to... Treba da se bori! Nekad zajedno, a nekad se veći dio tereta prebaci na onog drugog. I izuzetno je bitno da taj drugi ne hoda dugo sam sa tim na leđima. Svakome je kad-kad potreban odmor. A kad se voli, ovaj drugi to razumije i ne prigovara što mora da vuče to na sebi.

Tu sam za tebe i volim te.

I opet;

http://www.youtube.com/watch?v=pY9b6jgbNyc

Smile! Budi dobro! :)

Molim te.