Pa ništa... eto, ponovo smo ih išli slušati i gledati na istom mjestu :). Bilo je baš, baš, baš super. Meni je sad bilo bolje od prvog puta kad smo išli. Možda zato jer nije kiša padala, i možda zato jer me stomo nije bolio. I što kažeš: ''Prvi put su nam oteli ulaznice, a sad nam ih nisu ni dali'' cf. A ja bi voljela da možemo imati karte sa svakog zajedničkog koncerta ili nečeg tome slično :D. I eto, šta još... bilo je super i kod tebe :). I puzzle smo ponovo... i dao si mi da ih ja ponesem kući... i to mi je super :). Čim nađem ili napravim nešto one veličine, počeću sa slaganjem. I gledao si TV, košarkašku utakmicu Srbije i Hrvatske... meni je bilo smješno kako si se nervirao, ali sam se trudila da ti se ne smijem. Zapravo sam se pravila da ne obraćam pažnju toliko, da te ne bi ometala u gledanju :D. I ništa... to je to od prilike.

ŠUTIŠ

Ti si najbolja
kad si slobodna.
U tvom svijetu sve
radi za tebe.

U visine put,
siguran i brz.
Dat će supermen
sve raspamećen,
za tobom.

Šutiš svaki put kad zovem te
sa druge obale.
Nijema si i gluha,
oči su te same odale.

Da promjeniš lik,
ti si umjetnik.
Kad sam svoj na svom
nebeski sam grom.

Ljubav, to je glad
neutaživa.
Plemenita, moćna
i samoživa.

Šutiš svaki put kad zovem te
sa druge obale.
Nijema si i gluha,
oči su te same odale.

Šutiš svaki put kad zovem te
sa druge obale.
Nijema si i gluha,
ove ruke sve su probale.

Noći su preduge,
suze od stakla.
Sigurno ne znaš da tvoje subaš
dok ti se nemir u snovima vraća.
Ti uživaš.

Šutiš svaki put kad zovem te
sa druge obale.
Nijema si i gluha,
oči su sve tajne odale.

Šutiš svaki put kad zovem te
sa druge obale.
Nijema si i gluha,
ove ruke sve suprobale.

Šutiš, bistru vodu mutiš.

GRAD BEBZ BOJE

Kiša je padala,
stajali smo mokri do kože.
Ti si me pitala: "Može li još?"
Rekoh da može.

Magla se spustila
i svuda jastuci od smoga.
Ti si me pitala: "Jesmo li sami?"
"Ima li Boga?"

Jer ima tamo negdje jedan grad,
gdje kiše dane broje.
Gdje niko više nije mlad,
grad bez boje.

Kad sunce opere ceste
i blijeda lica.
Kad utihne tišina
i počne pjesma ptica.

Ima tamo negdje jedan grad,
gdje kiše dane broje.
Gdje niko više nije mlad,
grad bez boje.

Ima tamo negdje jedan grad,
gdje kiša mora stati.
Kad čujem pjesmu ptica,
dječiji smijeh,
tad ću znati.

A mislim da ne moram ništa reći za ove dvije pjesme... :)