Tisina polako osvaja svaku poru moga bica...Posle ovako bucnog i napornog dana, pravo otkrice...Sedim i hvatam svoje misli u vrtlogu .Ponoc polako stize, uskoro ce biti rodjen i naredni dan...Zaplakace kao novorodjence i vec za koji tren donece toliko toga...bice umoran i ostareo, a i ja sa njim...Vreme je moja omiljena tema za razmisljanje...ta Kraljica uvek sveza a istovremeno i stara...Ona se ne moze uhvatiti. Ni stici.. Daleka, a uvek prisutna, krade nam pogled, krade nam ljubav, prijateljstvo, porodicu...Uzima nemilice sve . A opet je tako draga svima nama.. Da nam je vise nje ! O , prokletstvo zivota...Sanjamo li sve ovo, ili ce vecnost poraziti Kraljicu zauvek , pa cemo konacno biti slobodni od njenih okova...
Reci mi sad, kada vec proslo je sve:
casi bolni i dani dragi, lepi;
kad novi bol se starom bolu smeje;
od reci tvojih kad dusa ne strepi, -
reci, da l' te je moja
tuga bolela
nekad, kad sam te mnogo,
mnogo volela?
Reci mi sad, kada me ne volis vise;
kad ti se prosloj ruga nova sreca;
i kad se dani koji nekad bise
dusa ti samo, kad me vidis, seca -
reci, da l' te je moja
radost bolela
jednom, kad nisam vise
tebe volela?
II
Nekad sam bila dobra i mlada
i poverljiva i puna nada,
nekada pre,
ti si mi tada reci mog'o
beskrajno mnogo, o kako mnogo
sa rec i dve.
Spokojni bili su dani moji,
a ti si srcu mi prvi koji
bese drag,
pa iza svega sto si mi rek'o
katkad surovo, kadkad meko,
ostao je trag.
Sad srce moje bije tise:
vec manje volim, a znam vise
nego pre;
vec sad mi ne bi reci mog'o
onako dosta, onako mnogo
sa rec i dve.
I kad bi danas prisao meni
i hteo reci davno receni'
buditi draz,
u srcu mome saptao bi neko:
da sve sto si mi ikada rek'o,
bila je laz.
Ah, te nase mnogobrojne maske...skidamo ih i stavljamo po potrebi, skrivamo svoje pravo lice, emocije, nesavrsenost i gresnost...Smetaju nam, guse nas svojim neudobnim izgledom, bojom, mirisom... i patimo...ali ih se ne odricemo...trpimo ali ih i dalje cvrsto drzimo...Sta uciniti, kako se osloboditi te dozivotne patnje, tog uzasnog pritiska...? Pocepaj i baci, nije tako tesko kao sto izgleda...Rodi se ponovo cista i ogoljena bas tako nesavrsena, gresna i krhka...Neka vide tvoju slabost, neka vide tvoju radost...Oslobodi se...biti bez okova je dovoljna nagrada...poleti i disi duboko, onako punim plucima... Budi svoja i snaga ce se vratiti, srce ce ojacati, pokazace se ona lepota koju si skrivala i srusice sve lazne vrednosti...jer sve lazno nestace, a ljubav vecna je...
Verujem da negde u danima detinjstva daleko iza nas, smo izgubili i zapostavili neke dragocenosti koje vise nikada nismo pronasli...Mozda smo zurili da porastemo i vise se ne secamo onih dragih ljudi, osmeha, pruzene bombone, dodira po rascupanoj kosi ili obrisane suze sa naseg obraza...? Gde su sva ta lica nestala? Mozda cekaju nase korake da im dodjemo , da ih zagrlimo i kazemo hvala...
Kada koracamo obicno ne razmišljamo o tome. To je normalno kao disanje recimo. Dok koracamo glavom nam prolaze razne misli o tome šta treba obaviti,kuda poci, koga posetiti....
Korak. Šta može uciniti jedan korak? Kuda nas odvesti?
Jednom mi je moj prijatelj rekao da ne mogu odmah trcati vec moram prvo napraviti mali korak, pa zatim još jedan, pa još jedan....
Eh kako koraci mogu biti teški. A tek bolni....bilo da vi prilazite drugima ili drugi vama.
Upravo o tim koracima razmišljam i želim ta razmišljanja podeliti sa vama.
Kada neko ucini korak prema vama ili vi prema njemu razmislite na trenutak kuda ce vas sledeci koraci odvesti. Ponekad nakon prvog i drugog koraka krenete brže, pa još brže i na kraju potrcite. U toj trci cesto se desi da se spotaknemo i padnemo, a svaki pad boli. Ili nenamerno naletimo na drugog i povredimo ga u brzini.
Koracajte hrabro kroz život. Ne dopustite da vas povremeni padovi obeshrabre. Ne bojte se uciniti korak zbog straha od neuspeha. Koraajte otvorenog srca sa puno ljubavi i vaši ce koraci biti nagradjeni.
I još nešto. Ne okrecite se za koracima koji su iza vas. Samo hrabro napred.