Verujem
9.11.2008
Često, jako često verujem ljudima... ne zato što verujem njima i u njih, već zato što verujem sebi i u sebe.
Dugo ih posmatram i analiziram.
Oči - reakciju zenica, treptaje oka, trenutak kada kolutaju očima, skrivaju pogled...
Lice- mimiku, gestove, osmeh...
Vrat- tražim otkucaje pulsa na vratu i pratim ga....
Ruke- pokrete koji prate određene situacije u razgovoru...
Boju glasa...
Provociram da izazovem reakciju.
Sretan sam kada prepoznam "srodnu dušu" i kada počnem da joj verujem. Opustim se i prepustim zajedničkim dogovorima i planovima. Hvalim je i uzdižem (a tako i sebe). Opija me način na koji me ona vidi. Volim da se posmatram u ogledalu osoba kojima verujem. Tada sam siguran u sebe, tada sam jak, ni nebo mi nije visoko. Poverujem u priču o putevima koji nam se sami otvaraju, a mi samo treba da prepoznamo prave i njima da se uputimo. Cilj je uvek dostižan. Verujem da umem da iskoristim ukazane mi prilike.
A onda, posle tri meseca napornog rada da se dogovori ostvare čujem rečenicu:
"Ja se povlačim iz priče".
Stojim nem pred prazninom koju osećam oko sebe...
"Prilička ti materina, opet si se zajeb'o".
Permalink | Komentara ( 15 ) | Pošalji komentar