Bila bi to takva večer u kojoj zaboravljam riječi. U kojoj se spotičem o nemir vlastitih misli. Jedna od onih kad bih zasigurno pričala o sebi uplašenim pogledom. Pokretima tijela. Nespretnim kretnjama, neorganizirana u namjeri da mu uzburkam osjetila. Ipak svoja. Ženstvenošću zaogrnuta. Stajala bih u njegovim očima, vidno uznemirena. Raspršena mirisom uzbuđene Žene. No bila bih tada uz njega s razlogom. Živom namjerom. Ipak spremna. Željela bih da uđe pod moju kožu. Razliven.

Teška magla odavno bi iščezla, sunce bi se brončano zavlačilo iza brežuljka, a kapi ljetne kiše usporeno se slijevale niz žedna prozorska stakla. Osjetila bih prostor u kojem se nalazim kroz otkucaje divljega srca. Vlažnost u zraku. Šum vlastitih koraka kojima se polako primičem dlanovima muškarca. Njegovom dahu. Udahu, kroz prvi nježan dodir. Usnama. Osvojena dlanovima koji me skupljaju, pobiru u cjelinu i oblikuju. Noć u dolasku. Otkrivam drugu dimenziju sati i moje osobnosti u njemu. Pripadajuće zrela.

Rasula bih kosu po leđima, zatim ju podigla s ramena i oslobodila pregibe na vratu. Upravo ovdje očekivala bih njegove tragove, otisak zuba kroz osmijeh zadovoljstva. Trenutak u kojem skida okove srama. Oslobađa me lažnoga ropstva. Nudila bih se poljupcu od jezika i toplih usana, propinjući se na prstima. Željela bih njegove usne ispod grudnjaka. Prste u pohodu što razmiču ono malo čipkastog rublja između vlažnih bedara, ispod pamuka. Probijajući se kruto u vrelo moga Ženstva, izazvavši grčenje tijela.

Bio bi to trenutak u otkucaju nezaborava. Nešto svježe i sirovo u mojim emocijama, vođeno u predaji muškarcu kojeg u sebi trebam. Kao okus. Puls što me puni iznutra. Trzajno rastvara. Jedan od onih trenutaka u kojima sam podatna Žena, njegovim bedrima opkoljena, snagom muškarca o postelju pritisnuta do gubitka daha. Dala bih golu sebe pokretljivim strastima. Te večeri puteno nebo bi se ispružilo bez sna pod zvijezdama

... ispred usamljenog, plavog Mjeseca.

*

Silence
Copyright ©2012