Stojim u sjeni novog dana s tvrđavom ljubavi u srcu. Nepomično. Neuništivo. Obasjanih zidina svijetle budućnosti, zavaravajući sebe kako ona uistinu diše. Odjekuje. U meni je svaka misao sigurna, dok snijeg udarcima dodiruje prljava prozorska stakla i zasljepljuje me bijelo. Trenutak čiste vizije s posvetom Njemu. Bez Njega i izvan Nas. Hladnoća gospodari. Opominje. Svejedno prislanjam tople dlanove na staklo i ostavljam trag. Kažiprstom oslikavam nasmijano lice iako je moje vlažno od suza.
Vjetar nemilosrdno svija ljudska tijela u prolazu. Pogledom sam posvećena njima kako bih odmakla od sebe. Promiču užurbani koraci. Hrle toplini doma pod okrilje ljubavi u voljeni zagrljaj, a ja se pitam kada sam izgubila put do njegovog srca? Gdje je nestala ona staza s otiskom mojih stopala koja me bezbroj puta vabila u svijet izvan svemira. Prostranstvo pripadanja dok sam se savijala na njemu, probodena užicima brojeći sate nezaborava.
Miješam med u šalici s mlijekom, razmazujem slatko po usnama i podajem se mislima. Sjećanju na jednu zimu koja me grijala. U kaminu vatra je pucketala i vragolasto žar ljubila, kao i njegove usne koje su doticale svaki pedalj mojeg tijela. Znao je rasplamsati žar u unutrašnjosti Žene za kojom poseže. Bila sam zagrijana. Danas gorim u groznici sjećanja.
Promatram s prozora stranca kako razgrće nanose snijega i želim mu prići mokra od suza. Izvući bose korake, tijelo izvan ove utvrde u kojoj još uvijek vjerno me prate sjene. Pronaći sebe u zjenicama iznenađenja. Provesti noć podvučena pod tijelo koje mi ne pripada, pod usne koje ne bih ljubila s okusom meda. Utisnuti se toplo u kožu ispod koje me nema, kako bih na trenutak zaboravila na Nas. Početak prosinca i njegovog kraja. Posljednje noći u godini kad ostajem sama. Na pustopoljini prazne postelje. Okamenjena. Hladna prema emocijama kojima me zavodi budućnost. Lišena primisli izgubljene ljubavi, privržena ogoljenoj prozi.
Pišem li iznova nas svjesna odustajanja, iako sam odavno topli kaput s nagog tijela skinula kao i uspomenu na nemoral mojih lutanja preko praga gdje nikada nisam istinski pripadala? Ostala sam u prolazu gola. Izgubljena. Čekala sam stranca s proljećem u očima, ljetom u prstima. Dala sam se svim godišnjim dobima kako bih jednu zimu potisnula, no jutros me mećava podsjetila na prevrtanje po znojnim plahtama. Ispod prekrivača uzdaha, dah sam gubila i molila da me ne propusti Čovjek od leda.
Iznova kažiprstom oslikavam gorak osmijeh. Usne mi razmiče. Brišem ga dlanovima, u njima tužno lice skrivam. Ispod spuštenih vjeđa još uvijek sam očarana i izdajem sebe bezbroj puta. Vraćam se nevoljena. Stojim u njegovim vratima, želim disati u zidovima. Sramotno klečim ispred vlastitog dostojanstva kao prosjakinja. Promrzlih, praznih dlanova.
*
Silence
Copyright ©2012