Kako izgleda mjesto gdje umiru u zanosu izgrađena slova, bludni moj Pjesniče ? Gdje ostavljaš na izdisaju najbolja djela skrivajući u tami živo srce inspiracije. Prolijevajući se obzorjem svježe tinte, posvećen Ženi plavoga srca. Da li je to prostorija obgrljena hladnim zidovima u čijim se ćoškovima skuplja plijesan ili opustošena zemlja ljubavi, oporog mirisa, rasječenih nozdrva nespokojem ? Možda ipak razorena utroba nevoljenog čovjeka kojem sam naga u rasipanim riječima dostupna.
Želim znati kako zaista pucaju tvoja rebra dok polako sagorijevam finu čipku među toplim bedrima, uzbuđenjem omamljena. Likujem nad vlastitom prazninom, dodirujući sudbinske stihove. Potpisane tvojim jezikom i toplim prstima. Dovoljno je zaboraviti čitati zavodnička djela, jezik odstraniti i usne utisnuti u sumpor. Izgorjeti plavo. Cijedeći iz zgloba vlastitog nadahnuća, djela lišena vrijednosti spomena. Ionako bez stvarnoga tebe, bludni moj Pjesniče – tvoja muza nije ljubljena, niti je silovito uzeta. Senzibilizirana. Na tron muškosti nasađena.
*
Silence
Copyright ©2012